Razdragani u Beogradu
Razdragani u Beogradu

Razdragani u Beogradu

2537427477_288ab9d602_o
Flickr

Piše: Nadežda Milenković

Lepo je u Beogradu ovih dana – toplo, sunčano, ulice praznično osvetljene… Praznično? Ne, nije zbog državnog praznika, a crkvenog Sretenja, nego zbog nove godine. Kako – koje nove godine? Pa ove, 2016.

Da, znam da je dočekana još pre mesec i po dana i, da, znam da je i ona kasneća ”srpska” dočekana pre mesec dana, pa i da je čak i kineska, koju ne dočekujemo, bila pre nedelju dana. No, Beograd još nije spreman da se raskiti.

Jer premijer to nije naredio. A dok on ne naredi, niko ne sme da pogasi svetla u Beogradu. Naročito ne sada kada ih ionako optužuju za uvođenje mraka, medijskog i svakog drugog.

Kada je u decembru naredio da se Beograd pod hitno okiti, premijer je rekao da će ljudi više kupovati kad vide lepo osvetljene ulice. Ne znam da li se njegovo proročanstvo ispunilo, ali ako očekujete da Beogradom tumaraju ljudi iznureni od višemesečne besomučne kupovine, moraću da vas razočaram. Ako po gradu i tumaraju neki iznureni ljudi, to su korisnici narodnih kuhinja. I nisu iznureni od kupovine, već od gladi. Jer im je gradska vlast pre nekoliko dana ukinula narodne kuhinje (navodno zbog proceduralnog odlaganja) i, umesto toplog obroka, ponudila svakom korisniku po 168 (i slovima: 168) dinara da kupi… pa gotovo ništa za te pare. Osim možda kilo hleba pa da se nadaju da će, umesto kusura, kao i obično, dobiti žvaku kojom mogu da zavaraju glad.

Sa druge strane, mogli su i gore da prođu. Naročito ako imate u vidu da je pre samo par meseci ministar za rad i socijalnu politiku naredio da socijalna pomoć mora da se zaradi. Tako da su se korisnici narodnih kuhinja još i izvukli – ako ne računamo da su im imena i prezimena javno objavljena, pa da su i oni sramežljivi, koji su se nadali da će da sakriju svoju muku, postali poznati užoj i široj javnosti. Ali, ako zanemarimo tu bruku (koja nije postala bruka i onih koji su spiskove objavili) korisnici narodnih kuhinja ipak ne moraju da zarade svoj hleb. Mislim, bukvalno hleb.

A mogli su gradski oci da i ne budu tako velikodušni. Jer, ako ćemo realno (rekla sam: realno, a ne: racionalno) zašto bi oni koji primaju socijalnu pomoć morali da rade, a oni koji primaju hranu ne? Zar to nije diskriminacija? Osim toga, taman bi im fino došlo da posle obroka rade i potroše te kalorije koje im je država besplatno obezbedila. Ovako, oni bi mogli da udare dremku posle ručka pa da im se se, zbog nedovoljnog vežbanja i gojaznosti, zakreče krvni sudovi. Pa da država mora još i na njihovo lečenje da troši pare, marljivo ušteđene na penzijama i platama.

A možda se sve ipak lepo završi. Možda ih zaposle da skidaju novogodišnju rasvetu. Em će da rade (što je dobro po njihovo zdravlje), em će da rade besplatno (što je dobro po državni budžet) em će da se već jednom ukine ovo veštačko podsticanje praznične euforije kod građana. Ali, naravno, ne pre nego što prođu izbori. Na proleće.