Autor instrumentala

liteorijom književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu, dva mjeseca. Od 2010.

Ilija Đurović rođen je u Podgorici 1990. godine. Završio je srednju muzičku školu i studirao Opštu književnost sa teorijom književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu, dva mjeseca. Od 2010.

Put od škole do mog stana nije naporan, dva i po kilometra kroz parkove, preko rijeke, do kvarta pod Goricom. Prve dane u novom domu proveo sam gledajući ljude u stanovima prekoputa. Dijeli nas uska, slijepa ulica. Tako sam otkrio da u jednoj od zgrada zavučenih u hlad brda živi moja koleginica, nastavnica geografije, i njen suprug, autor instrumentala. Svakog dana nakon povratka s posla gledao sam je kako postavlja ručak na sto dok on svira u drugoj sobi, i pitao se zbog čega je takva žena odabrala biće iz čijih je prstiju izašao zvučni otpad, zračni otpad mog djetinjstva.

Kao dječak svirao sam klavir i odlučio da zauvijek prezrem autora instrumentala, čovjeka čija je gitara ispljunula tonove uvodne špice jutarnjeg programa nacionalne televizije. Između moje šeste i šesnaeste godine nizovi beživotnih melodija kao crvi su svakog jutra izlazili iz preglasnog televizora pokojne babe i zavlačili mi se u uši, nos i usta. Svaka njegova kompozicija bila je sastavljena od loše muzike i snimaka prirode. Pravio je kratke muzičke filmove. Kasnije, kad smo postali komšije, kad god bih ga sreo na ulici poželio bih da ga udarim u stomak i da mu dok leži sklupčan otpjevam njegovo najpoznatije djelo, ali nisam radio ništa od toga, pognute glave prolazio sam dalje i ostatak dana provodio boreći se sa trulim melodijama što su se vukle sluhom. Pred nama je bio život pod Goricom i morao sam da se naviknem na zvuk gitare kroz prozor. Jedina utjeha u ljetnjim mjesecima bio je pogled na koleginicu. U trenucima kad bi prošla kroz sobe vidljive sa moje terase uspijevao sam da zaboravim autora instrumentala. Sve češće sam je sanjao. Ne sjećam se trenutka kad sam odlučio da pravim fotografije njenog kretanja po stanu i masturbiram dok sortiram slike u foldere Kuhinja, Kupatilo, Dnevna soba. U školi nismo razgovarali. Niko od mojih kolega od mene nije čuo više od ljubaznog pozdrava na hodniku.

Proces fotografisanja je napredovao do dana kad se kamion za selidbe zaustavio u našoj ulici. Gledao sam kako se fotelja, prazne police za knjige i puni paketi smještaju u mrak prikolice, i shvatio da iz zgrade prekoputa odlazi nastavnica geografije i njena porodica. Iznijeli su muzičku opremu njenog muža, a nakon sat vremena – što je koštalo trideset eura po cjenovniku odštampanom na prikolici – odvezli su se iz slijepe ulice.

Na poslu sam saznao da je moja koleginica nekoliko mjeseci ranije zamolila za premještaj u seosku školu na Skadarskom jezeru. Na oproštaju u zbornici ispričala je kako je njen suprug sagradio kuću i odlučio da njihov sin odraste u prirodi. Ćutao sam i gledao je kako se pozdravlja sa kolegama. Uzeo sam dnevnik i spustio se u podrum. Tamo me čekao loš vazduh, uništen klavir i rulja djece raštimovanog sluha.

Kod kuće sam sortirao njene slike iz jednog foldera u drugi i masturbirao. To je bio jedini način da zaboravim prazninu u zgradi prekoputa. U njihov stan uselila se nova porodica, došlo je ljeto, a ja sam i dalje pokušavao u sebi da probudim bijes dovoljan za osvetu autoru instrumentala. Jedne večeri, dok sam slušao njegovu muziku, iz ekrana televizora pogledao me poznat par očiju. Kompozitor je u novom studiju razgovarao sa novinarkom Javnog servisa. Nakon idiotskog intervju krenuli su ka vratima. Dok se kadar polako širio shvatao sam da je autor instrumentala novi dom sagradio u Zabesu, malom jezerskom mjestu tridesetak kilometara od grada.

Sljedećeg dana bio sam u kolima, na putu ka jezeru. Veliki lokvanji i vodene šume venuli su na površini. Iz svakog predmeta na zemlji isijavalo je sunce. U torbi sam imao sve što je potrebno. Kad sam stigao do Vira skrenuo sam desno i popeo se do vidikovca. Na vidikovcu je bilo drvo uz liticu, kola su mogla da priđu skoro do vrha, sa čistine se vidjelo jezero i dio Skadra na drugoj obali. To mjesto bilo je dio plana. Pojačao sam muziku, podigao prozore i spustio se kroz gužvu Vira.

Vozio sam kroz Zabes pored niskih, kamenih kuća, i zamišljao kako u jednoj od njih sjedi djevojčica koju uništava život na selu. Ta djevojčica, ćerka nastavnice geografije, moraće godinama da sluša meketanje koza i muziku svog oca, idiota koji će da obilazi okolne šume, prikuplja trule panjeve i granje i donosi ih kući da od njih pravi instrumente za svoju usranu muziku. Njegova žena mijesiće hljeb svakog jutra i polako otupjeti, postaće seoska domaćica i početi da mrzi vazduh i vodu. Približavao sam se izlasku iz Zabesa. Pomislio sam da ću morati da zakucam na nečija vrata i pitam za kompozitora i novu nastavnicu, ali imao sam sreće. Na trijemu posljednje kuće sjedio je autor instrumentala, s gitarom u krilu. Pogledao sam okolo. Nikog nije bilo u dvorištu sa druge strane. Naglo sam zakočio ispred kapije, navukao kapu, poravnao proreze za oči i izašao iz auta. Kompozitor me primijetio tek kad sam nogom otvorio kapiju. Položio je gitaru na sto i podigao ruke. Ugurao sam ga u kuću. Koljenom je zakačio ivicu stolice i zacvilio, vrata kuhinje su se otvorila, ona je bila unutra. Njena ćerka je stajala pored nje. Počela je da plače. Majka joj je rukom prekrila usta. Kad je čuo plač djevojčice kompozitor je rekao da ima skupu opremu u studiju i da mogu da uzmem sve što hoću. Tražio sam mu da me odvede u podrum.

On je ušao prvi, njih dvoje su bili iza mene. Glavno mjesto u studiju zauzimao je šareni miks-pult i kožna fotelja autora instrumentala. Gitare su visile na zidovima. Djevojčica i njena majka počele su da plaču kad sam iz torbe izvukao mali bidon benzina. Pažljivo sam isprskao svaki dio studija, svaki dugmić i kružić miks-pulta, kožnu fotelju i gitare iz njegove kolekcije, i kresnuo upaljačem pri podu. Rep vatre krenuo je od mojih nogu ka zidovima. Studio je skičao. Dva glasa tiho su jecala. Pitao sam ga jesu li svi njegovi snimci u studiju. Klimnuo je glavom i obrisao suze ispod naočara. Naredio sam im da mirno izađu iz kuće i sjednu u kola, ako ne žele da umru u podrumu. Majka je uzela dijete u naručje. U kolima sam im zavezao ruke i zalijepio traku preko usana. Rekao sam da ću ih ubiti ako podignu glave. Autor i njegova supruga potvrdili su da će poštovati pravila. Tek tada sam skinuo kapu, očistio znoj i krenuo ka izlazu iz sela.

Kroz Zabes smo prošli lako, kroz Vir je išlo sporije. Znao sam da gužva turista zagledanih ni u šta smanjuje mogućnost da neko pogleda u moja kola. Svi su pokušavali da se provuku kroz rulju, pa sam uz umjerenu napetost uspio da nas izvučem iz Vira. Policijska kola projurila su ispred nas na raskrsnici i produžila pravo, ka moru. Prošli smo pored dvije babe u crnini na uskom putu do vidikovca. Kad smo se popeli na vrh ponovo sam stavio kapu i rekao im da podignu glave. Pod nama je bila dlakava voda jezera. Kad sam pravio plan osvete odlučio sam da autora instrumentala zavežem za drvo, pustim njegovu muziku i natjeram ih da je slušaju sa mnom do svitanja. To bi bila kazna za sve što je uradio. Ali odustao sam od toga. Izvadio sam iz gepeka drva za vatru i okružio ih kamenjem. Rekao sam nastavnici da će sve biti u redu ako budu mirni i sačekaju me u kolima. Zavezao sam kompozitora za drvo, zapalio vatru i pogledao ga u oči. Mumlao je ispod ljepljive trake. Potapšao sam ga po obrazu i ušao u kola.

Kad sam uključio motor iz zvučnika se izlila najavna špica jutarnjeg programa. Izbrisao sam njegov fajl i pustio sljedeći. Hindemitova simfonija u B-duru eksplodirala mi je u sluhu. Pogledao sam prema vidikovcu kad smo se spustili do magistrale. Plamen se dizao iznad stabla, sunce je polako zalazilo. Netalentovani kompozitor pretvoriće se u pepeo prije nego što posljednji put poželi dobro jutro svojoj zemlji. Utišao sam muziku i pogledao njegovu porodicu. Nisu plakali. Ona je sjedila pored mene i gledala put. Djevojčica u retrovizoru izgledala je kao da pokušava da zaspi. Odlučio sam da skinem traku s usana koleginice, nježno koliko sam mogao jednom rukom u vožnji.

Hvala ti, rekla je.

Izvinite ako je čupalo, odgovorio sam, nesposoban da joj ne persiram.

Hvala ti što si ga ubio.

Naglo sam prikočio, a zatim kazaljku brzinomjera vratio na devedeset, deset više od dozvoljenog.

Bio je najdosadniji idiot kojeg sam srela. A srela sam mnogo idiota, predajem u školi. Da ti to nisi uradio, sama bih ga ubila. Zapalila bih ga u studiju zajedno s njegovim snimcima.

Ćutao sam i slušao sporu ekspoziciju druge teme Hindemitove simfonije, i pomislio kako su mi godine najavne špice jutarnjeg programa još u djetinjstvu uništile mozak, kako sam zbog njih završio kao nastavnik muzičkog u osnovnoj školi, kako će posljedice spaljivanja čovjeka za mene vjerovatno biti užasne, ali u kosmos neće biti pušten više nijedan ton autora instrumentala, i to me činilo spokojnim. Olakšavajuća okolnost bilo je i to što mi se njegova supruga zahvalila na spaljivanju.

Ne moraš ništa da govoriš. U Podgorici ćemo se rastati. Slučaj ću prijaviti policiji, daću im pogrešan opis tvog glasa, tvojih kola i tebe.

Hvala vam.

Hvala tebi, rekla je.

Neko vrijeme smo oboje ćutali i slušali muziku. Približavali smo se zaobilaznici Golubovaca.

Više nikad nećemo vidjeti Golubovce.

Zaobilaznica nas je spasila, rekao sam, da bih održao razgovor. Gledala je kroz prozor sa strane.

Više nikad nećemo morati da ih vidimo, mala i ja. Ni putokaz do tamo. Ni putokaz do Podgorice, rekla je. Pojačao sam muziku za nekoliko stupnjeva. Grupa violončela snažno se probijala kroz drvene duvače. Pjevušio sam ulazak u treću temu.

Što planirate nakon sahrane, pitao sam i shvatio da sam autora instrumentala kremirao i spriječio da bude pokopan u najdražu zemlju.

Pepeo ćemo prosuti u lokvu ispred zgrade. Sigurna sam da bi on volio da ga bacimo s vrha Durmitora, ili da ga istresemo u Moraču i pustimo do jezera.

Zamišljao sam njegov pepeo kako leti sa krečnjačkih vrhova ili se razvlači rijekom, kako ga jedu bolesne ribe i umiru na obali.

Kreten, rekla je i spustila prozor nekoliko centimetara. Dušice, smeta li ti, pitala je.

Pogledao sam u retrovizor. Glava djevojčice nježno je poskakivala u ritmu rupa na putu. Mumlanjem je odgovorila odrično. Prošli smo skretanje za aerodrom i nastavili ka Podgorici. Hindemit se približavao drugom stavu.

Odglumiću ridanje nad urnom, spasiću tebe od policije, a onda prodajem zgarište u Zabesu, uzimam pare od osiguranja i za početak idemo kod moje sestre, u Kaliforniju. Tamo možemo da ostanemo.

Bio je osiguran?

Osigurao je svaku gitaru, čitav studio i jebenu glavu, rekla je.

Jesu li u studiju bili i njegovi filmovi, pitao sam. Uništenje filmova bilo mi je posebno važno.

Ne. Njih ću ja da spalim, ostali su u podrumu, u Podgorici.

Ponovo je ćutala i gledala put. Na magistrali nije bilo nikog. Vozili smo kroz najljepšu preriju u gradu. Polen Kombinata aluminijuma podizao se u posljednjim zracima sunca. Poželio sam da im pokažem crvene ptice na otpadnom jezeru.

Ostavi nas na mostu, zvaćemo taksi do policije.

Gdje ćete onda, pitao sam.

Do moje druge sestre. Tamo ćemo da prespavamo nekoliko dana, a onda možemo na more, dok dobijemo vizu. To bi trebalo da ide brzo. Ipak sam ucviljena supruga nacionalnog kompozitora. A poslije odmora pravac United States of America, Kalifornija. Nikad više neću vidjeti ovo govno od zemlje, rekla je. Približavali smo se prvim zgradama.

Što mala misli o svemu ovome?

Prvi put sam je gledao u oči kroz proreze na kapi. Okrenula se i ne pitajući za dozvolu nježno svukla djevojčici traku sa usana.

Što ti misliš, rekla je, nagnuta prema djetetu na zadnjem sjedištu.

Jupiiiiiiii, vrisnula je u svitanje.

radi kao novinar crnogorskog dnevnika Vijesti. Kratke priče piše od 2005. Od 2010. objavljuje u crnogorskim i regionalnim časopisima za književnost, štampanim i online. Priče su mu objavljene u

Ilija Đurović (1990, Podgorica) objavio je knjigu kratkih priča Oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima u izdanju Žute kornjače 2014. godine. Kratke priče piše od 2005. godine. Od 2010. objavljuje u crnogorskim i regionalnim časopisima za književnost, štampanim i online. Priče su mu objavljene u antologijama Vranac – najbolja kratka priča 2010 (Podgorica, 2010), A Sea of Words (Barselona, 2011, 2012) i Dosta je bilo priče (Crna Gora, Hrvatska, 2011). Od decembra 2013. živi u Berlinu.