Harvi – Srđan Srdić
Harvi – Srđan Srdić

Harvi – Srđan Srdić

Harvi

Harvi

Zidovi su kao spušteni, ne, kao nacrtani, kao da je dete nešto pokušavalo. Ja gledam u zid, zidovi su okolo; jedan mi je za leđima, jedan levo, jedan desno. Napravili su zid i sad nemamo dvorište već betonsku stazu, ponekad mačke prođu ali se retko zadržavaju, nezdrav ambijent, mada je dvorište odmah iza zida, ja to znam, niko se ne seća stvari kojih se ja sećam. Zbog toga je najgore biti u prizemlju, zid pred očima, ni nagoveštaja nečeg drugog, osim ako sve te uspomene, odnekud, decenije, ako se sve to ne stušti, ne dokotrlja odnekud, jer tamo je bilo cveća, i cveća, između ostalog. Stvarno je bilo cveća.

U dnu desnog zida nalaze se vrata. Ne znam kuda vode. Nešto je postojalo, nekada, kao neki prolaz, nešto takvo, stizalo se negde, tačno znam, jer neki ljudi, da, bilo je stanara koji su ulazili i ponovo se pojavljivali na drugom mestu, tako smo znali da su još uvek tu, uredno sam to beležio, kao što sam popisivao struju, sakupljao novac kojim smo plaćali spremačicu, obilazio sam, pozvonio bih na vrata svakog stana i, neeeeeeee, nije to, nego ljudi koji nisu nestajali zauvek, kao što ponekad nestaju, na primer, moja žena. Bivalo je i to da sam, posle ponoći obično, najčešće bar tri sata posle ponoći, pre toga sam bio u pripravnosti, dolazio do tih vrata u desnom zidu, pri njegovom dnu, a to je desni zid kada se gleda s moje terase u prizemlju, osluškivao sam, vrata su bila zamazana masnom belom farbom, naprezao sam se i upinjao, ali nije bilo ničega, da se čuje, na to mislim, ništa. Svi su sanjali, tada sam tako rezonovao, skoro svi su sanjali, uvek postoje oni kojima se ne da, muče se, šunjaju se ulicama i nailaze jedni na druge, ti što ne spavaju ne sanjaju, viđao sam ih, nekad sam i ja, i meni se dešavalo, a dok su oni sanjali meni se javilo, šta ako je to sve tu, iza belih vrata, šta ako se skupilo, zgusnulo i sada vri unutra, ko bi tada mogao da uđe i izađe živ odatle, učinilo mi se da je to dobar predložak za bajku, vrata iza kojih se nalazi sve ono što je u toku jedne noći sanjano. Opet, na neki način znao sam da nema ničega. Stvarno nije bilo ničega.

Kad pada kiša, e tada sam se plašio. Postoje dva ulaza s ulice, a moj je onaj koji nije jedan od ta dva, treći, onaj iz kog se ulazi pravo u dvorište, a ja sam išao u fabriku i morao sam da prođem tim ulazima, jednim ili drugim, a kiša je znala da bude bučna, rušila je zidove, krunila ih, verovatno jedini ja, to sam bio ja, taj koji je pretpostavio šta bi moglo da se desi, zidovi bi mogli da padnu, pritisak je grozan, sva ta voda s neba, da, zašto sam se plašio, pa zato što ne možeš da čuješ tad, najvažnija stvar je, koga tu sve ima, svuda unaokolo nekoga ima, a to unaokolo, mi ne znamo koliko je to veliko, voleo bih, baš bih voleo da vidim tog koji zna koliko je to unaokolo, gde su njegove granice i ko ih čuva, posejali su te neke svuda unaokolo i niko od nas pouzdano ne može da utvrdi gde se sve oni nalaze, gde ih je sve moguće očekivati, odakle, to se ja pitam, odakle se kreću i šta je, eto pravog pitanja, šta je njihov pravi, nedvosmisleni cilj. Šta je njihov cilj, to se ja pitam. Kuda? Iza zidova? A šta onda?

Postoje ružne boje, naredno pitanje glasi: čemu one? Najpre će biti da su one uputstvo, to je neko dešifrovanje, dvorište je ružno jer su njegove boje ružne, kako ja to nisam ranije primećivao, svu rugobu takvog jednog mesta, a to je moje, reklo bi se, prirodno stanište, to je prevashodno mesto gde ja ostvarujem svoje stanarsko pravo, prizemlje, šezdesetak kvadrata, terasa, i kad pada kiša ja se povučem, to sam obezbedio, zaklon, a ružne su boje bunkera. Sivo kao zid u koji gledam kada sam na terasi, a uglavnom sam tamo, smeđe, to nisu boje, biće da je kazna, morate da ostanete bez pogovora, da boravite tu, pokušavao sam da proniknem, šta je zajedničko za sve nas i čini mi se da toga nema i da je to problem, možda tek fiziologija, ostalo ne, ne prošlost, ne budućnost, ne jezik, jezik posebno ne, ne i ne, od jezika ostane dobar dan, što se izgovara kao baobab, orangutan, kao da sam vekovima išao u fabriku, onda su mi dali papir, poklonili su mi lep ruski sat, onda više nisam išao u fabriku, išao sam ponekad, da je razgledam iz daljine, ali ona tada nije radila, sve je obustavljeno na neodređeno vreme, to je korist od posedovanja lepog ruskog sata, mada on nije od pomoći kada dođe do neodređenog vremena, penzija, to je najneodređenije vreme u koje bi čovek mogao da zađe, da zabasa, penzija, tu sam ja. Moja penzija je uporna, lagana bolest, sivo, smeđe, kiša koja nagriza zidove.

Tavorim u ružnim bojama i posmatram zidove, dosta sam istraživao o tome, poreklo zidova i njihovih vrsta, došao sam do izvesnih neprijatnih saznanja koja ću zadržati za sebe, telefon mi svakako zvoni isključivo za rođendan, kabl je prekratak, ja sam na terasi, dešavalo se da se ne javim, tako se okončalo to sa zvonjavom, a možda ih nema, tih s druge strane, imaš braću, sestre, decu, nemaš nikog. Telefon, pozvaću ljude koji to rešavaju, jedan račun manje, čuo sam kako se priča o masovnom otkazivanju grejanja, nešto se dešava a ja o tome ne znam ništa, sedim na terasi, odem do prodavnice, vratim se, srećem figure u pokretu, klimnem glavom kada mi se učini da bi trebalo, klimnem glavom i figure prođu, istope se negde u prolazu. Davno je to bilo, dali su mi sat, sovjetski sat, nije ispravno govoriti o časovnicima bez osećaja preciznosti, više nisam išao u fabriku, nemam vesti odande, niko nema vesti odande, izgleda su stvari krenule nešto drugačije od planiranog, pošle su neočekivanim putevima, zbog toga je bolje na terasi s pogledom na cveće u dvorištu, vi ga ne vidite, ja ga vidim, mora da je tamo i danas, bilo bi zaista tužno da nije, niko ne bi mogao da izdrži. Pre nekoliko dana prošla je mačka, zelena i obazriva, tri mačeta, otišli su negde, bez većeg zadržavanja, bili su u tranzitu, nisam pri hrani inače bih pokušao da uspostavim kontakt, dobar dan.

Istina je da su i prošla vremena bila, nije bilo sve u redu s njima, Helena je zvala, izluđivalo ju je, zazidate ljude i unesete kontejnere u njihov kavez, imala je inicijativu, ja sam, mislim da sam šonja, a Helena je nestala, ko bi se sada žalio na kontejnere, a ljudsko smeće koje gori, uvek bi se našla neka kreatura koja ne vodi računa, kontejneri su goreli i tada nisam mogao da sedim na terasi, obično sam čitao tamo, i obično su goreli u večernjim satima, kontejneri, Helena je zvala i niko se nije javljao, takva vremena, humana vremena, nikog posle tri, osorni glasovi inače, ne znam ko bi to sada obavio, na groblje ne idem jer ne znam šta se tamo radi, inače, voleo sam da odem u bioskop od deset uveče, Emanuela u nastavcima, redovi neudobnih drvenih sedišta spojenih zavarenom metalnom štanglom, ogromna peć, bilo nas je sigurno tridesetak tamo tada. Helena nije želela da mi pravi društvo.

Čitao sam u kuhinji i na terasi, socijalizam je bio moja tema, Gvozdena peta, analizirao sam sve te stvari, i sada mislim o tome, šta se desilo, šta je prouzrokovalo šta, zašto je postalo nevažno, na šta da se pozovem sada, fabrička iskustva, kome je to od koristi, niko ne razume, kada bi uopšte nekog bilo, logori, čemu sve to, kao da je drugačije posle svega, ograde, električna struja, terase i zidovi, mene je sve to čudilo, istinski sam se zamišljao nad stvarima, kupovao sam knjige u prenumeraciji, jednog dana će to ostati, imam knjigu Zmajevih dečijih pesama, za unuke, a njih nije bilo, pesme su ostale, Helena nije, ja sam ostao, u knjizi piše moje ime i kako sam knjigu namenio unucima koji se zovu tako i tako, danas ne razumem zašto sam im nadenuo muška imena, ili je to bila ona, mora da je ona, ja sam šonja iz radničkog bioskopa, tamo sve piše i svako ko ima knjigu može da pročita, zbog toga sam spokojan, ne obazirem se previše, u besmrtnost sam na vreme uložio. Kupovao sam knjige o Titu, vozio se jedinom linijom gradskog autobusa, uvek stigneš na isto mesto, ista mesta, bolnica, železnička stanica, bavio sam se tehnologijom proizvodnih procesa, samoupravljanje, nešto tu od početka nije bilo u redu, viđao sam kako se stvari odvijaju, erotske romane sam voleo, Fani Hil, pročitao sam sve što vredi, dopisivao sam se na esperantu, javila mi se žena iz Italije, mislim da je Italija, voleli smo se pismima, ta žena i ja, sve to čuvam, sve je to tu, kada se povučem s terase, sve je dostupno, ja sam vlasnik svega, poštari odavno ne donose novac, moji su bili nazareni i sahranili smo ih u neobeleženim grobovima, zato nemam naviku, mora da je zato.

Ne dešava se često, ali bude i toga, kuvaju u isto vreme, taj dan je nedelja, ulje, zaprška, vegeta, aleva paprika, litre ulja i kilogrami mesa, zaslađena zelena salata, so u vazduhu, taj dan provedem na terasi i udišem, i setim se postera s golim ženama. Taj dan se smejem.

Pronašao sam novine, vesti iz prošlog milenijuma, intervju s piscem, kaže kako sve manje piše, rukom, ne koristi olovke, nalivpera, zaboraviće, strahovao je, ne znam da li se zaista tako desilo, ne poznajem nijednog pisca, nije ovo grad pisaca, ovo je grad za, ne, nije to sad, taj intervju je mene isprepadao, šta ako se sve zaboravi, kako ću onda na kasu ili negde ko zna gde, vrhom nokta na kažiprstu prelazio sam preko rešetki terase, šta onda, ko će mi reći, jer ovo traje, ne nazire se ništa što bi bilo iza. Ako zaboravim da govorim, šta je tu prednost a šta mana, a ti zidovi, oni se nekad povlače k unutrašnjosti dvorišta koje nije ništa više od betonske staze između zida i moje terase u prizemlju, to drugi ne vide, oni su prezauzeti ali ja nisam, to je sreća, ja ću upozoriti ostale ako se pretera s tim povlačenjem zidova, ako dođe do nesumnjivog pokušaja otuđenja životnog prostora i komfora, to ne bi smelo da bude, na sastanku kućnog saveta trebalo bi porazgovarati o mogućnostima evakuacije u različitim slučajevima, nekada se mislilo na to, postojale su table sa znakovima opasnosti, svako dete je znalo, table su bile neotuđivi deo stvarnosti, jer stvarnost vrvi od opasnosti, ništa se drugo ne dešava sada, mada je broj informacija kojima raspolažem izrazito ograničen, to bi bila reč, ne tražim ih, prave informacije koje bi mi pomogle da se razaberem u onome što se dešava, a još više u onome što se ne dešava niti će se ikada desiti, ali je zamislivo, te kao takvo teško opisivo, ali opasno, beskrajno opasno, nema ničega opasnijeg. Na sastanku kućnog saveta dogovorićemo se o tome šta je stvarnost, nakon čega će nam svima laknuti, oslobodićemo se.

Jednog dana se pojavio tamo, tek tako, nisam ga očekivao ali sam mu se obradovao, njegov je položaj delovao znatno drugačije od mog, desni ulaz, kad posmatram s moje terase leđima okrenut kuhinjskim vratima, na vratima se nalazi mreža za komarce, u lošem je stanju, priznajem, ne vodim dovoljno računa o održavanju, potreban mi je neko, on je na visini, četvrti sprat, do podneva ga muči istočno sunce, umiri se i trpi, izgleda sklon meditaciji u opštem razmatranju pojmovnog sklopa u kom se našao, visine, pre svega, na kojoj se našao, krajnje neočekivane visine. Isprva sam tražio dvogled, Helena je imala jedan, damski, za pozorište, doneo sam joj ga s jedinog putovanja koje sam ikada preduzeo, voz Beograd-Moskva, maleni dvogled od prljavobele plastike, nežna naprava za prefinjenu žensku ručicu, ponela ga je sa sobom i izvadila na početku predstave, sugrađanke su posmatrale nju a ona predstavu, naljutila se na to što ne može, ne može se ovde, oboje smo znali, a još bez dece, tresnula ga je negde, taj dvogled, i više ga nisam pominjao, jer to su bile scene, to su bili napadi histerije, kuljalo je iz nje, nezaustavljivo, nisam želeo da se nađem na meti svega toga, optužbe, uvrede, pronašao sam ga pod hrpom računa za struju koje sam uredno slagao prema mesecima i godinama, ušao sam im u glavu, tim opakim stratezima iz elektrodistribucije, ponosan sam na sebe uvek bio jer ja sam taj koji ih je razotkrio, sva ta podmetanja, igre s koeficijentima, logičke distorzije na neuglednom parčetu papira, radovao sam se svakom novom računu jer je značio narednu rundu iscrpljujuće borbe s njima, obračuna s paklenim naumom pred kojim su obrazovaniji od mene odustajali i nevoljno plaćali, e tamo je bio dvogled, ispod te hrpe, a ja nisam plaćao, ne pre silnih žalbi, molbi, apela, pritužbi, pretnji sudom, štampom, mene nikada nisu mogli, to je moj teren, moja strast, uzeo sam dvogled i poneo ga na terasu.

Kod njega je drugačije, zbijeno je, naslagane kutije, zaboravljene stvari za kojima niko ne čezne, staklene tegle i ustajali, gorki sokovi u njima, uplašio sam se od te ideje, šta ako su njega zaboravili, dešavale su se i čudnije stvari od te, vrtoglavo je sve, uragan dešavanja oko nas, ja sam dovoljno star i ušančio sam se u skladu s prilikama, ali čitao sam o zmiji u telefonskoj govornici, ljudi zaboravljaju okolo, rasejanost je danas princip, ne stiže se, evo, ni ja ne stižem, ne da mi se, ne mogu sebe da optužim za to, zašto bih ja bio izvođač, trebalo bi da je drugačije, negde su sile koje se bave time, pa i mojim slučajem, sve je institucionalizovano, trebalo bi da jeste, toliko me sve uznemirilo da sam u donjem stomaku osetio nadimanje, gotovo čujno, kao kada sam prolazio pokraj gradskog mlina, nešto je brujalo u plućima silosa, e tako, ako su ga zaboravili trebalo bi ih upozoriti na to, skrenuti im pažnju, ne znam ko su, ali ne bi bilo zgoreg da se neko postara, makar to bio i ja, ovakav kakav sam, mogao bih i bombonjeru da odnesem, da ih odobrovoljim i pridobijem za sebe. Mada, ukočen sam, vratni pršljenovi, okoštavanje, ne znam da li sam u prilici da se penjem na četvrti sprat, nikada nismo imali lift, ali ja sam u prizemlju, jedno me je vabilo, ako se popnem ugledaću sve ono s druge strane zida, sve ono što se tamo nalazi.

Žena se pojavila, bila je noć a ja sam stražario, prvo sam primetio žar, bilo je komaraca na sve strane, bacila je pikavac s terase, žar se razasuo po trotoaru, svici po letnjoj travi, moglo je neko dete da prođe, nema više uviđavnosti, niko ne razmišlja o posledicama, mogli su da prođu neki čovek ili žena, neka starica, neko čiji su se poslovi završili upravo u tom času, ona ga je pozvala, toliko sam čuo, obratila mu se, i kada je ustanovila da je tu skoro pa iznenađeno odvukla se nazad, žena u kućnoj haljini, kosa iskrzana na krajevima, propala od loše farbe, jeftina žena s četvrtog sprata, propala žena koja mi se nije javljala u prolazu, sagnula se i počešala stopalo leve noge, uvukla ga natrag u papuču i više je nije bilo.

Nije bilo slučajno, ne-ne, dobro znam kako će biti pokušaja da se zataška, ali nije bilo, bio je to let, zaspao sam i nisam svedočio, mada tačno znam, danima sunce i njegova raščepljena vilica, bio je jul i na jednoj od terasa iznad mene postavili su dečiji bazen, nije ispao, svakako je bilo moguće da se to desi, na terasama su rešetke, ima prostora između njih, činilo mi se da ga danima kopka nešto u vezi sa suncem, osmatrao ga je, motrio na njega, izgleda ga je zbunjivao onaj trenutak kada se sunce podigne iznad krovova a on ostane u senci i senka potraje do narednog dana, tek u senci bi se hranio, tromo i usporeno, kao da promišlja sastav svakog zalogaja, da se odnosi prema hrani s posebnom pažnjom i poštovanjem, iako je trulila tamo, na suncu, nisu bili uredni, ne-ne, nečija deca se prskaju u bazenu, mokre u njega od radosti i voda je topla, tako topla. Ne znojim se, prevazišao sam to stanje, i pored priča o mrtvim ljudima koji su se znojili u sanducima, nema ništa od toga, imam kačket, to da, doterujem brkove svakodnevno, a njega sam proglasio za prijatelja, složio se, klimnuo mi je glavom, konstruisali smo sistem signala, provodimo vreme u složenoj konspiraciji, on zna za mene i ja za njega, umara me podizanje sa stolice i sve više sati provodim na terasi, glava mi se svikla na pogled nadesno ka četvrtom spratu, prijatno iščekivanje da me primeti, ne bih rekao da je ikada spavao, imao je prečih poslova, upustio se u kolosalnu raspravu sa suncem, što nije svojstveno, nije svojstveno nama, na terasama skučenih postsocijalističkih dvorišta, to se zove anksioznost, rekao je doktor, ukoliko se u pravilnim intervalima dešava da jasno čujete eho udaljenog zatezanja debele čelične žice, ako to postane konstanta vašeg tela, ako takav zvuk izaziva prizore, vizuelne efekte, halucinacije, vama je potrebna pomoć, da-da, ispričali ste mi stvari koje ne govore u prilog vašem zdravlju, bilo bi dobro da u blizini bude neko kada se to događa, drago mi je da imate prijatelja, kako ste ono rekli da se zove, to je nadimak ili je rođen u inostranstvu, nikada nisam čuo da se neko naš tako zove, da li ste razmišljali o odlasku, postoje mesta, tamo su vaši vršnjaci, da li ste razmišljali da olakšate sebi.

Prvo sam primetio kako su mu oči krmeljive, sklapale su se pod težinom nakupljenog tereta, pokušavao sam da ga uveselim, mahao sam šarenim stvarima, čak sam krenuo u apoteku da kupim zvečku, učinilo mi se da smo predaleko i da će zvečka alarmirati ostale, nisam hteo da se ostali umešaju, neka oni vode računa o sebi i svojima, nije lako, ne, nije nimalo, ne bih rekao da je primećivao, nije pokazivao da ga interesuje, vukao se i lenjo protezao, sve češće okretao leđa suncu, pločice na terasama odbijale su da upiju svu količinu toplote i bilo je dobro leći na njih, zaboravljati, sanjati o zaboravljanju, žena u kućnoj haljini nije se pojavljivala, sigurno su na moru, konstatovao sam, Helena i ja bismo tako uradili, ali ona nikada nije htela, smučilo joj se, objasnila je, muka joj je od svega, izgledam mlađe, i ona je bila mladolika, to su genetičke operacije, i tako nikada nismo otišli, a bilo je mogućnosti, moglo se tada.

Smršao je i ja mu više nisam bio dovoljan, zatekao sam ga s ostacima kartona na zubima, srećom, imao sam dvogled, izdužio se, počeo je da poprima boje dvorišta, da se stapa s njima, pojavili su se tikovi, kratki trzaji glavom u stranu, opredelio se za preživljavanje, zbog toga karton, nije želeo da se preda i odustane, bili smo na telepatskoj vezi, bodrio sam ga i hrabrio sa svog položaja, bilo mi je važno da izdržimo, satima ne bi pogledao k meni i tada sam znao da je u dilemi, on je mogao da vidi ono što ja nisam, jer nije bio u prizemlju, i slina, nešto poput sline se pojavilo oko njegovih usta, usled preduzetih napora, neko bi rekao da je besnilo, ali tako je najlakše.

Muve su mi pomogle da izračunam, bilo je to s prvim zracima sunca, ritualna stvar i temeljna odluka, nije potrebno da mi bilo ko govori o onome što znam, i još sam računao koliko je moglo da traje, let, žena u kućnoj haljini je otvorila vrata terase istog dana i ništa nije primetila, ne znam gde su bili, zavučeni u spavaćoj sobi, jer tu je još neko, imam osećaj da jeste, da je tu sve vreme neko o kom ne znam ništa, neko kog nikada nisam video, ko zna, vratili se s letovanja i ona je izašla da raširi veš, otresala je pepeo u lavor pun opranog veša, manje od deset sekundi po mom uverenju, ne znam da li se okrenuo u vazduhu dok je leteo, znam da se iscerio prema suncu, otvorio je krmeljivo, sklopljeno oko, zato što je šeret, moglo mu se da tako uradi, čudesna akrobatika prevejanog majstora, kratak udar o beton, cveće iza zidina. Dva sata sam kasnio, dovoljno za koloniju muva da se organizuje, vreme mog sna izjednačilo se s vremenom odluke i leta i provlačenja kroz rešetke i puštanja da se desi, ženi u kućnoj haljini u inat i suncu u inat, ili nasuprot tome, pre će biti da je tako, pojednostavljujem stvari, razlažem ih bez ikakvog opravdanja, nije sve to zavisilo od žene i sunca i zidova, lepota je u samoubistvu razloga, usnio sam, let je trajao, a onda su stigle muve.

Iz levog ulaza istrčala je dvogodišnja devojčica bez pratnje, u našem dvorištu nikome ne preti opasnost, ustremila se k njemu, dozivala je macu i zavukla prstiće u okrvavljeno krzno, uznemirene muve na odstojanju, halapljive ali promišljene, maca, a žena s četvrtog sprata je pogledala k njoj i ništa nije razumela u svojoj obamrloj tuposti, malo radoznalosti, tek toliko, maca maca, dečije telo utonulo u beličasti cvetni dezen, približava jedan od prstiju ustima i želi da ga oliže, gospođo, moraću da saopštim, gospođo, Harvi je mrtav, dok ste vi tamo, dok niste bili tu, dok ste, on je odlučio da uradi tako, bila je to njegova svesna odluka i ne morate da brinete, nije mi rekao, retko smo govorili, mi smo razumeli, Harvi je mrtav i neko bi trebalo da se pobrine za njegovo telo, gospođo, transportovaću ga preko, preneću ga preko zida i sahraniti, mijaaaaaaaaaaaaaaaaaau, trebalo bi da joj kažem, dobro će mu biti tamo, Harvi je bio moj prijatelj, u redu je da to obavi neko blizak, nimalo slučajno, dugo je mislio o tome, u poslednje vreme ništa drugo nije radio osim što je razmišljao, ne maca, devojčice, zec, duguljasti beli zec, kao onaj iz filma, kao kada smo išli u bioskop, nekada, takav. Kao iz filma.

 

 

Srđan Srdić (1977, Kikinda) objavio je romane Mrtvo polje (2010) i Satori (2013), zbirke priča Espirando (2011) i Sagorevanja (2014) i knjigu eseja Zapisi iz čitanja (2014). Dobitnik je stipendije Fonda “Borislav Pekić”, nagrada “Biljana Jovanović”, “Edo Budiša”, “Laza Lazarević”, kao i prve nagrade za prozu časopisa “Ulaznica”. Živi na putu između Kikinde i Beograda.