Beograd I-III
Beograd I-III

Beograd I-III

Svetlana Slapšak

crtež
Autor: Đorđe Bobić

I 1992/3

Beograd, u svom najžalosnijem stanju, zavijen u krpe magle, smrdljiv od koječega što se u gradu u oskudici ložilo, polumračan, otvarao se kao Donji svet pred njima, vodičem i uplašenim ispitivačem.
– Gore je kad duva vetar, iz Panonije i sa Istoka, rekao je Dušan, dok su uličicama sa još pristojnim, premda oronulim kućama izlazili do bulevara. Izašli su na glavnu beogradsku ulicu kod ugla na kojem su, sa svih strana, svetleli neobični improvizovani paviljoni, uglavnom od drveta i zaogrnuti plastikom. Isticao se jedan, crvene boje, modularan i u obliku koji je očito poticao iz sedamdesetih godina. Bio je sa obe strane nadograđen nezgrapnim tendama. Iz svih paviljona vio se, sada već uveliko familijaran, miris lošeg pečenog mesa, više puta upotrebljenog jeftinog ulja i sira koji je slučajno pao na uzavrelu ploču. Svuda je bilo ljudi, uglavnom muškaraca, ali retki su nešto jeli; imao se utisak da ostali uglavnom čekaju na neku milostinju, poklonjeni zalogaj ili novčić. Uhvativši njegov pogled, Dušan se nasmejao:
– Ovde sve košta milion-dva, metalni novac više ne postoji.
Krenuli su niz bulevar. Na prozorima velike zgrade stajala je hrana, u flašama i kesama.
– Tako studenti čuvaju hranu, rekao je Dušan. – Desi se da flaša pukne od mraza, pa padne kome na glavu.
Studentski dom usred grada? Ima i čitav grad, na periferiji, objasnio mu je Dušan. Tamo je tek strašno.
U parku je na nekoliko mesta gorela vatra, i oko njih su stajali ljudi u mraku, grejući se. Sa druge strane ulice, natrpani izlozi, tkanine bez reda, politički plakati sa zastrašujućim licima, ikone gde im nije mesto, mešavina igračke/plastika/osvežavajuća pića/metle/sredstva za čišćenje na policama, umesto hrane, u zatvorenim, slabo osvetljenim prodavnicama. Neonke koje namiguju, uz zujeći zvuk. Poluprazna kafana, sa žutim svetiljkama, takođe zaostalim iz dizajna sedamdesetih. Spomenik Nikole Tesle bio je oblepljen stikerima sa srpskim grbovima. Iz nečega sličnog studentskom klubu dopirali su najužasniji turbo zvuci. U velikom hotelu sa jasnim znacima ofucanosti, svetlelo je samo nekoliko prozora, i improvizovani kazino u ugaonom krilu.
– Malo kartaju, malo pucaju, rekao je Dušan. – Bednici se klade i vuku ručke automata danju. Noću su tu samo zločinci. Omiljeno oružje beogradske ulice je odnedavno bejzbol palica – a taj sport se u ovoj zemlji nikada nije igrao, niti ga iko razume…
– Ovi se ne boje mobilizacije?
Dušan se krto nasmejao. – Ne, ni oni, ni dečica onih sa kojima si se družio na početku. Tačno se zna ko je namenjen klanici. Ponekad mi se čini da je to zavera za uništavanje građanstva i sela istovremeno – najbolji i najsposobniji se šalju po precizno odabranim spiskovima, a dobrovoljno odlaze ludaci i lumpeni. Ludaci, posebno iz kulture, ne stradavaju, jer odlaze zato da se daju slikati u pozadini ili na dobro odabranim lokacijama, lumpeni piju i duvaju, svejedno im je gde će prosuti creva i mozak. Ali ovde ću ti uskratiti objašnjenja, to ostaje za kućne uslove. Samo gledaj!
Pored njih je protutnjalo nekoliko skupih terenaca, velikom brzinom, a njihovi putnici su životinjski urlali.
– Noćne trke, rekao je Dušan. – Omiljeni sport. Zastao je. – Ja te mučim, to ti je jasno. Ali ni ja već dugo nisam bio suočen sa gradom koji je još samo pre tri-četiri godine bio zanimljiv, uzbudljiv – opasan, naravno, ali pun raznolikog sveta, mnogih jezika, mesta na kojima si mogao svašta čuti, vrhunske muzike, pozorišta, svetskih festivala, punih radnji… ovo je drugi grad sa istim imenom. Skrenimo desno, oko Skupštine je uvek puno policije.
Skrenuli su pored tramvajskih šina, po kojima se iza njih kretao prepotopski visoki crveni tramvaj: nešto slično video je kao istorijsku atrakciju u Nju Orlinsu, ali bio je ulickan, zelen i otvoren. Na crkvenim stepenicama je, zgrčen, ležao par. Prosjaci, pijanci?
– Ne, čekaju početak službe ujutro. Mnogo je novih vernika.
Zaobišli su i zgradu televizije, zbog policajaca, i spustili se pored nekadašnje Dušanove gimnazije do male pijace. Svuda je bilo prodavaca sa po jednom ili više plastičnih flaša, na pristojnoj udaljenosti jedan od drugog, bez vidljivog pokušaja da konkurišu jedan drugome. Neki su pušili.
– Benzin, rekao je Dušan.
Iz visokih zgrada pored pijace ponegde je iz primitivno zastakljenog balkona virio čunak i vio se dim: centralno grejanje u gradu nije bilo redovno, struje takođe često nije bilo. Prešli su preko još jednog spleta tramvajskih šina. Kao i na bulevaru, i ovde se na širokom trotoaru improvizovalo sa kioscima, ali u mnogo manjem broju. Jedan je bio iznutra osvetljen, i kroz mutnu plastiku koja se pomerala sa kretanjem tela, moglo se zaključiti da je pun. Bio je okićen slikama bradatih tipova sa mnogim oružjem – fotografijama, posterima i nevešto iscrtanim portretima: no svi su imali srpske grbove, na odeći, na šubarama i kapama, na oružju, jedan ćelavi na čelu…
– To još sigurno nisi video: kombinacija roštilja i radio stanice, sa povremenim živim programom za prolazeće. Bar su oni srećni, dok ih neko ne šutne.
Pokazao je na dva psa, koja su glodala kosti iz prevrnute kante za đubre.
– Idemo prema srcu, rekao je Dušan. – Moram ti pokazati svoje mitsko mesto.
Skrenuli su levo. Na malom skveru je, još delimično pod skelama, bila najružnija zgrada koju je ikada video, sa nemogućom kombinacijom debelih stubova, ispupčenih ogromnih balkona sa gipsanim ukrasima i portala u zelenom i ružičastom mermeru.
– Gospodar rata, jedan od manjih, rekao je Dušan. – Na tome je mestu bila jedna od ljupkih građanskih kuća sa početka veka. Nije se dopala njegovoj tadašnjoj ženi, pa ju je srušio i sagradio novu – za novu ženu, naravno. Staru su izvadili iz Save, navodno se ubila.
Izašli su uz strmu ulicu i našli se pred velikim trgom.
– Pozorište i narodni muzej, klasični raspored svake srednjoevropske i balkanske provincijalne prestonice. Noću je opasno.
Bo nije odmah shvatio opasnost: po trgu se muvalo bar tridesetak pasa, koji su u manjim čoporima jurili za retkim automobilima i za prolaznicima. Trčali su sredinom ulice, ne obazirući se ni na šta.
– Psi rata, rekao je Dušan. – Nešto su napušteni kućni psi, koji brzo stradavaju; ostali su došli iz prigradskih naselja, okolnih sela, možda čak sa fronta. Ne boje se ničega u gradu, ni toga što ih gaze i pucaju na njih iz zabave. Psećih leševa ima na sve strane.
Jedna grupa pasa je upravo krenula za đubretarskim kamionom: prošli su brzo drugom stranom, do trga sa kojeg se otvarala padina prema reci.
-Tamo gore, levo, možda će se malo videti: na krovu kuće je prazan okvir za bioskopsko platno, lepo oblikovan, sazidan između dva rata – letnji bioskop. Scena iz jednog od meni najdražih jugoslovenskih filmova snimana je na toj terasi. Taj prazan okvir, evokacija urbanosti, strasti za film, za moderno… svaki put kad ga pogledam, tačnije kada sam ga gledao, mogao sam ponovo poverovati u duh ovog grada. Sada mi više ne pomaže. Idemo u niže krugove.
Sa leve strane su se ulice strmo spuštale, Ispod palata, počinjale su odmah jednospratne kućice, straćare uređene kao radnje, sa izlozima u aluminijumskim okvirima. Većina nije imala ni najmanje svetlo. Na nižem trgu, koji je vodio prema železničkoj stanici, bilo je još nekoliko kioska sa hranom i prodavaca benzina i cigareta. Bo je tu prvi put video i žene – jadne, odrpane, ili očite profesionalke nižega reda. Krenuli su ulicom sa tramvajskim šinama, ispod mosta u pseudo-vizantinskom stilu. Sa leve strane im je tekla reka. Ulica je bila puna rupa, pločnik nejednak i klizav. Prolazili su kamioni i pravili užasnu buku. Iz jednog su čuli jasne glasove protesta zbog tolikog trešenja.
– Mobilisani, rekao je Dušan. – Na putu za front. Nisu se dovoljno opili. A inače, otkako je embargo i nema saobraćaja na reci, ribe su se namnožile, ima malo dodatne hrane…idemo do tvrđave. Video si je po danu, verovatno su te vodili u restoran tamo. Vreme je da vidiš temelje. Sad ćemo doći do nekadašnjih skloništa: tu se moja baka spasla za vreme bombardovanja, 1941. Nemoj se plašiti.
Zakucao je na zarđala gvozdena vrata sakrivena ispod žbuna koji je padao odozgo, i gurnuo ih ramenom. Ušli su u rupu osvetljenu plinskom lampom i grejalicom. U krugu svetlosti, za finim malim stolom i u otrcanoj fotelji, sedeo je čovek u kožnoj jakni, sa rukavicama i u debelom puloveru, sa šalom oko vrata, i sa crnom pletenom kapom na sasvim kratko ošišanoj glavi. Ustao je, srdačno se pozdravio sa Dušanom, dugo ga tapšući po ramenu. Nešto su tiho pričali, čovek je u jednom trenutku uperio palac u Boa, i očito dobio zadovoljavajući odgovor. Dušan mu je nešto gurnuo u ruku, i dobio nazad zamotuljak.
Pokušavajući da odredi gde je, jer su mu se naočare zamaglile, Bo se konačno zagledao u tamni deo prostorije. Tamo je zajedno, pokriveno ćebadima i kaputima, sedelo nekoliko sasvim mladih devojaka. Bile su budne, neke uplašene, neke praznih pogleda, raščupane, neke previše našminkane, uglavnom blede. Jedna je pušila. Vazduh je unutra bio težak, zbog vlage ugrejane smrdljivim izvorom toplote, zbog utabane zemlje.
– Tu se snabdevaš? Upitao je Bo kada su izašli. – Šta tu rade ona deca?
Dušan je zapalio cigaretu, i duboko udahnuo. – Ovo je ozbiljnije, odvratio je. – tu je heroin: marihuanu prodaju prijatelji, to je porodični biznis, kokain je za budale koje još misle da su iz višeg sloja, pa vole da to kupuju na finim mestima.
– To ti nije mnogo pametno, rekao je Bo zabrinuto.
– Neću dugo, rekao je Dušan. – A ona deca, to je njegov lični harem: sve su zavisnice, bolesne, luđakinje, izgubljene. Ne prima starije od osamnaest godina. Daju se za ubod, ako uz to ima hrane i jedna noć na toplom, još bolje. Jedanput sam ih nabrojao jedanaest. Ima i dečake, izbor je u katalogu sa fotografijama, njih nikada nisam video u rupi. Klijentima garantuje da nemaju AIDS, čuo sam ga. Koješta. Ne bi dao ni za obični lekarski pregled…Ovo mu je “ofis”, inače živi na ranču malo izvan Beograda, gaji konje i nojeve – ovo drugo za restorane.
– Zar tu decu niko ne traži?
– Jeste, ubiše se od napora…dolaze iz ratnih područja, beže sa sela, padaju tu iz propalih porodica koje ne mogu da ih hrane. Ima i gore…
Iza tramvajske skretnice su se ulična svetla sasvim razredila, ali su obe strane ulice bile oivičene prodavcima benzina i cigareta sa svetiljkama. Dušan ga je povukao između dva prodavca. Tumarali su malo po mraku i smrznutoj travi, a onda je Dušan, koji je očito znao put, pomakao gvozdeni poklopac za kanalizaciju, namešten uspravno uz padinu. Unutra je, u uskoj pećini, bilo desetak ljudi oko male vatre. Pogledi su im bili izbezumljeni od straha. Dušan im je rekao nešto umirujuće, i dao im kesu iz ruksaka. Polako i pažljivo su izvadili dva hleba, flašu, ostatke hrane u salvetama, i cigarete.
– Ovi su najniži, rekao je Dušan kada su se izvukli iz nepodnošljivog smrada. Tvrđava je puna jama i rupa, i skoro sve su danas naseljene. Hrane se danju na kantama za đubre, ali im teren zauzimaju gradski stanovnici, posebno starci. Kažu da u tvrđavi danas ima mnogo manje pacova…
Nastavili su kružnim putem, uz reku, ušće i drugu reku. Prodavci su se razredili. Zamenile su ih automobilske ruševine, u kojima je bilo zaspalih ljudi. Kretali su se travnatim rubom polja ispod tvrđave, da ne bi privukli policijske patrole.
– Ovo je nekada bio još jedan moj mitski prostor, rekao je Dušan. – Subotom i nedeljom popodne, kad je lepo vreme, dok su Beograđani šetali Kalemegdanom i vodili decu u Zoološki vrt, ovde, dole, narod koji se još nije odomaćio u gradu imao je svoju zabavu – kola. Bilo je malo instrumenata, najbolji su bili veliki albanski bubnjevi. Igrala su se i druga kola, prepoznavali su se međusobno i nisu im nimalo smetale razlike. Ništa tu nije bilo organizovano, socijalistička vlast se nije mešala, sami su osvojili prostor. Uvek je, doduše, bio koji policajac za slučaj tuče. A mogla se desiti: tu se sastajalo sa devojkama, mogla se pronaći ona iz traženog kraja. Raj za etnografa, što sam nekada hteo da budem: ljudi svih uzrasta, u gradskoj odeći, žene sa šminkom, frizurama i tašnama – neki i neke bar polovično opremljeni urbanim maskama. I onda krenu da se tresu, precizno naučenim pokretima, u strasnom izražavanju želje, moći, nuđenja…Prvo se orijentišu po grupama, jedni prepoznaju druge, razumeju dijalektalne nijanse, premda su svi tiho govorili. Zatim stupaju u kola, identifikuju se znanjem koraka i držanja. Posle kola, grupe postaju manje, izdvajaju se parovi. Neki od tih ljudi već su godinama živeli u stanovima sa električnim aparatima i televizijom, možda baš preko reke, u novim naseljima: no zov onoga što su osećali kao svoje bio je neodoljiv. To je bio ludi grad koga sam voleo…
Bo je osetio potrebu da mu prebaci ruku preko ramena. Dušan se nasmejao:
– Da, tako su se držali mladići, drugovi, parnjaci, u strahu od svega, posebno od devojaka. Poneki čak i sa prepletenim rukama. Bilo je u Beogradu i mesta za gejove, nižeg i visokog ranga, potpuno odvojenih u društvu. Ali to je druga priča. Ovde je za mene kucalo srce balkanskog grada. Odavde su odlazili na stadione, u bioskope, nazad u kasarne, ili kućama. Svet koji je znao da sebi da oduška. Valjda i zato treba da propadne srednji sloj u Beogradu, oni koji su izrasli uporedo sa socijalizmom a nisu za sebe obezbedili ovakva ostrva samorazumevanja i opuštanja: nego su svi poslušno kretali za propisanim, uticajnim, moćnim.
– Misliš da plesači nisu otišli na frontove? rekao je oprezno Bo.
– Naravno da jesu: za to su i predviđeni. No otpor i nadu za njih treba da donose oni koji znaju reči, pojmove… i koji se ne boje da to rade. Oni koji su im bili uzor u školama i u gradu, oni kojima su se prilagođavali i od njih učili da menjaju svoja tela, navike, govor. Kakva neverovatna prednost, kako glupo uništena! U bivšem sistemu, kojem mnogo zameram, osnovna jedinica identiteta i sticanja položaja među jednakima bila je pismenost. To je bio preduslov za integraciju, onda je dolazilo čitanje – nekritičko, naravno – određenih tekstova, i sve to kao uslov društvenog uspeha, bilo kakvog. Uslov pismenosti mogao je i morao ispuniti svako. Kada jedinica identiteta postane krv/rod/zemlja, a pismenost nije nužna, zapravo je i suvišna, nastaje fašizam. Zato je socijalizam, i ovaj labavi i licemerni jugoslovenski, bio najčvršća brana protiv nacionalizma i fašizma. Pa su se ipak stvorile rupe i stvar je morala da propadne. Ali ne zato što je nacionalizam nužan, što je bio nasilno sprečavan: nije nužan, a trebalo je da ga još nasilnije sprečavamo.
– Misliš da od srednjeg sloja nema ništa?
– Morao bi mi dokazati. Ove godine ili nikada. Pre nego što svi pobegnemo.
– Nadam se da u to ne ulažeš sebe.
– Imam li išta drugo? Već sam uložio sve, nisam pobegao.
Bo nije znao šta bi na to rekao. Hodali su po mraku, kaljuzi i hladnoći, i magla je postajala sve gušća. Mrak je rascepio zastrašujući životinjski urlik, pa još jedan, ali od neke druge životinje. Pridružili su se zavijanjem nevidljivi ulični psi. Prolazili su ispod Zoološkog vrta. Ponovo su bili na tramvajskim šinama.
– Spas je blizu, rekao je Dušan.

(odlomak iz romana Jednomesečići)

II 2004/5

Ako išta ne mogu da zamislim u Beogradu, u gradu u kojem sam rođena, to su grupe turista koje vodiči vode po znamenitostima. Dok to ne postane nova realnost, treba požuriti u Beograd, i videti ga bez vodiča. Svako za sebe treba da pronađe svoje beogradske putanje. Moja, uobičajena, počela bi od padine ispod Kalamegdana, kod ušća Save u Dunav, oko tragova antičkog, gotskog, sred- njovekovnog i turskog Beograda, nadrealno pomešanih sa 18-vekovnim spomenicima i utvrđenjima zapadnoevropske tradicije. Tačnije, krenula bih od spomenika balkanskoga muškoga mita, od kule Nebojše, gde je udavljen Riga od Fere, grčki zanesenjak koji je krajem 18. veka sanjao balkansku federaciju: krenuo je iz intelektualne zaostavštine francuske revolucije, da bi ga austrijska policija uhvatila u Trstu i predala Turcima u Beogradu… Spomenik ženskih mitova za mene je mala crkva Ružica, uklesana u strmu stranu Kalemegdana, nalik na pagansku pećinu posvećenu svetici- boginji koja se brine za žene, Svetoj Petki. Gospođa u crnom koju prepoznajete na ikoni i votivnim darovima nesumnjivo je starija od hrišćanstva, jedna od mnogih Afroditinih dublerki. Razumno je zapaliti joj sveću, posebno ako ste muško, jednu za mrtve, nisko ili na podu, i jednu za žive, na visokim stalcima.

Tako zaštićeni, možete dalje. Banalni pristup bio bi šetati se po Kalemegdanu, premda je to izvesno najbolje mesto za izjavljiva- nje ljubavi u Beogradu. U neobičnoj mešavini turske tvrđave po kojoj su posejani muzejski topovi i tenkovi, sportski tereni, dečja igrališta, spomenici, grobovi i zoološki vrt, i gde lebde uspomene na stare ljubavi i stare zločine, ima bezbroj skrivenih kutaka gde se trenutno voljenome biću može neodgovorno obećati večnost. Originalni pristup je napustiti Kalemegdan, i pored zaboravljenih skloništa protiv mnogih bombardovanja i tramvajske okretnice, uputiti se haotičnom Karađorđevom ulicom, uz Savu. Tu ćete naći impresivnu novobaroknu zgradu nekadašnje banke, jednu od najlepših – i najzapuštenijih u Beogradu. Stepenicama ili nekom od uskih i strmih ulica vratite se prema grebenu po kojem se pru- ža Knez-Mihajlova, pre nego što Karađorđeva završi u kioscima oko železničke stanice, da biste prošli nekim od najlepših delova Beograda – vencima, Topličinim, Obilićevim i Kosančićevim, posebno ako ste čitali romane Borislava Pekića. Berlin ima kvartire, Bolonja ima kolonade, Pariz ima pasaže, Beograd ima vence. Neke od najuzbudljivijih ruševina Beograda su tu, kao ruševine-iskopine Narodne biblioteke, uništene 6. aprila 1941. Za razliku od natrpane i često neuravnotežene Knez Mihajlove ulice, po kojoj je važno prošetati se između podne i 14h, ako vas zanima intelektualna eli- ta, okolina ove ulice, njeni prolazi, ulazi, dvorišta i paralelne ulice mnogo su zanimljiviji. Glavni muzeji, istorijski spomenici, mesta koja označavaju kulturnu prošlost Beograda, okružuju greben od Terazija do Kalemegdana. Uđete li u neke od zgrada, videćete ostatke Beograda koji se u ritmu džeza gradio između dva rata, kao prestonica nove države, sa garsonjerama na Terazijama kao znakom društvenog ugleda, sa prvim pravim bioskopima, novim hotelima i salonima. Prekriveni ponekad modernim intervencijama, ili beznadežno zapušteni, ovi teško uočljivi znaci beogradskog urbanizma zaslužuju radoznalost šetača. Sa Terazija je najlepši zalazak Sunca u Beogradu prema Savi, sa siluetom praznog ekrana letnjeg bioskopa na vrhu zgrade u Balkanskoj ulici, još jednim spomenikom 6. aprila 1941. Sa Terazija se kraljuje Beogradom: možete nastaviti rimskim i carigradskim putem, preko Bulevara revolucije do sretanja sa Dunavom, možete nazad na zapad, kroz nepreglednu panonsku ravnicu, možete direktno na jug, u srce Srbije, preko svakako najružnijeg trga koji znam – Slavije. Nešto staroga, jevrejskog i turskoga Beograda preostalo je ako se spuštate kroz Dorćol.

Mirni, građanski Beograd malih ulica nalazi se na Voždovcu, preko nezgrapno urezanih novih puteva, i na Vračaru. Sa novom zgradom Narodne biblioteke i posebno novom crkvom, Svetosavskim hramom, Vračar je naglo postao reprezentativni znak Beograda, zlatna kupola koju prepoznajete u gradskome pejzažu.
Za nekoga, Beograd sa vode, sa zamršenim sistemom ostrva (ada), kanala, prolaza koji se stalno menjaju, dve velike reke i bezbroj novih pogleda na grad, uvek je izazovan, uz istraživanje isto tako nestabilne gastronomske mape mesta gde se dobija rečna riba – splavova, kafanica uz kejove i obale, improvizovanih konačišta na peščanim plažama. Uz dobre vodiče, taj nepoznati svet može biti mesto najboljega provoda u Beogradu – posebno leti, posebno noću. Za strasnoga pešaka, međutim, Beograd, ranjeni i rušeni grad sa bolnom prošlošću, kao recimo Berlin, pruža neizmerna skrivena uživanja, stalno susretanje sa fantomima. Novi Beograd daje jednu od najpotpunijih slika kako ljudi mogu pripitomiti socijalističku arhitekturu. Odgovor – uglavnom biljkama. Prođete li Hilandarskom ulicom, imaćete déjà vu 16. arrondissementa u Parizu; stara konstrukcija mosta iz Brankove ulice podseća na mostove u Budimpešti; vile na Zvezdari na kakvo mirno predgrađe Graca; pogled sa železničkoga mosta stapa se sa pogledom sa mosta u Rigi; ulica na Dorćolu je zapravo u Solunu. Ista ulica može voditi u dva različita sveta: ulica Kralja Petra spušta se prema Dunavu na istok, na Orijent, u nekadašnji turski deo mesta sa uskim uličicama, sa jedinom preostalom džamijom; prema Savi, na zapad, spušta se kao bečka ulica sa monumentalnim zgradama – i najstarijom beogradskom kafanom, koja umesto imena ima znak pitanja. Ko sam, kada sam u Beogradu? I svako ima svoje delove Beograda koji su zapravo negde drugde. Pre mnogo godina, imala sam san koji se ponavljao: penjala sam se prema Zvezdari, koja je postepeno postajala miran grčki gradić sa okrečenim kućama i ulicama. Na kraju naselja, strma i visoka obala padala je u Egejsko more. Vizija ivice Balkana. Premda volim poeziju Miloša Crnjanskoga, i njegovu pohvalu Beogradu, nikada nisam prepoznala svoj grad u slici koju određuje uspravno, srebrno, mlado… muško.
Moj Beograd bio je uvek nomadska, nejasna, neuhvatljiva figura koja je menjala izgled, ideologiju, pol. Turski putopisac mogao je napisati da je „najlepši“, jer je to bio deo njegove retorike, evropske diplomate na putu za carigradsku Portu mogli su se diviti idealnom strateškom položaju, Le Korbuzije je mogao zaključiti da je to jedan od najružnijih gradova na svetu, za osvetu je nova polovina grada sagrađena u njegovome duhu… Svi su oni upisivali Beograd u svoje mentalne mape sa lakoćom koja dolazi od otvorenosti (ili nepostojanja) prvobitnoga teksta. Neka od najuzbudljivijih mesta u Beogradu zapravo su ne-mesta: pijace, ostrva, drvoredi, dvorišta, kao što je dvorište staroga Filozofskoga fakulteta na Studentskom trgu, sa lipama za koje se ne zna da li su lepše u junu ili u oktobru. Beograd je jedan od veoma retkih gradova čije središte nisu mogli odrediti drugačije, nego kao ono što obuhvata jedna tramvajska linija, Dvojka. Nije li mu i ime prazno, neobojeno, Beo-grad? Stoga su valjda realne slike Beograda za mene uvek potpune, sa trenutkom, svetlošću, bojama, zvukovima, ukusima, temperaturom, čak i dodirom.
Takva je usamljenost ulice Tadeuša Košćuškog u letnje popodne, sa mirisom asfalta koji se topi, i paklenim zvukom tramvaja koji juri nizbrdo, između Kalemegdana i početka grada. Ili Bulevar revolucije u žutoj noćnoj svetlosti, sa snegom koji je pokrio sve, i načinio selo od najveće gradske arterije, u novogodišnjoj noći kada su objavili da je Tito prenesen u bolnicu u Ljubljani. Ili kiša na terazijskoj padini, gledana kroz staklo restorana u hotelu Moskva, na dan pucanja jednoga dugogodišnjega prijateljstva. Ili lagano plesnivi miris podruma-sale Kinoteke u Kosovskoj ulici, koji nijedna obnova neće uništiti, kao ni utisak podzemnoga hrama, sa slavnim licima filmskih boginja i bogova koja okružuju skrušenoga filmskog vernika. Ili škripa klupa i poda u Univerzitetskoj biblioteci i zapuštene sveske Mercure de France u njenim hodnicima. Ili miris ugrejanoga vunenoga štofa pod vlažnim platnom i peglom u krojačkoj radnjii brata moje bake, na uglu ulice sa čije je druge strane Novo gro- blje, i nikada posećivana vojnička groblja, italijansko i rusko. Ili terasa kuće u kojoj sam živela, u nedelju popodne, kada sakup- ljam osušeni veš koji miriše na Sunce, dok se sa dva susedna ugla oglašavaju, uvek sa dva minuta razlike, zvono sa crkve Bogorodičin pokrov, pravoslavne, i sa Svetoga Antuna, katoličke, sagrađene po Plečnikovom planu. Ili parola Dole Neron!, koju su moji prijatelji Milan i Zoran upisali belim polikolorom na asfaltu Knez-Mihajlove pred policijskim kordonom 1971, i koja se videla sve dok celu ulicu nisu popločali, kojih petnaest godina docnije…
Za jedan tip lutanja ipak morate imati vodiča u Beogradu, i to visoko kvalifikovanoga vodiča – za kafane. Stručnjaci koje ja znam smatraju pregled roštilja banalnim; mnogo je teže znati lokaciju najboljeg vojničkog pasulja (isključivo petkom), riblje čorbe, sveže pogače, stepena ljutosti papričica koje se služe u čaši sa vodom na pravim mestima. U džungli picerija i kioska sa brzom hranom, pretencioz- nih restorana i kratkovekih eksperimenata sa egzotikom, neka se grananja gastronomskih dinastija mogu prepoznati. Primera radi, poznavaoci znaju koje su restorane otvorili bivši kelneri i učenici legendarnog Ive iz Kluba književnika u Francuskoj ulici. Ljubitelji holesterolskih užasa kao što su glava u škembetu, jagnjeće pečenje pod sačem, pihtije ili (svinjske) nogice u saftu, moraju se osloniti na ovakve vodiče da bi prepoznali gastronomsko pulsiranje grada, ali isto tako i vegeterijanci, u potrazi za svojim zadovoljstvima. Kultura kafane u Beogradu izbacila je bečki model, sa kolačima i kafom, mediteranski model, sa mezetom i pićem koje se dugo pije, i turski model, sa pušenjem (nekada nargilama) i čajem, u korist modela teške hrane sa razgovorom. Možda se tu naslućuje traumatična uspomena na mnoge ratove i gladi?
Krenuli smo od centra, prema glavnim stranama sveta u Beogradu, izgubili se u mnogim šetnjama prema naseljima koja okružuju mnogobrojne izlaze iz grada, kopnom ili vodom. No kada se dignemo u vazduh, vidimo da se Beograd, kao gradovi staroga sveta, kao Rim, Atina ili Carigrad, prostire na nekoliko brežuljaka: Kalemegdan-Terazije, Tašmajdan, Vračar, Voždovac, Lekino brdo, Zvezdara, Košutnjak… Nema mnogo parkova, ali je zato mnogo ulica u Beogradu sa drvoredima – platana, divljeg kestena, topola, lipa, dudova, čak i breza. Brežuljci i drvoredi vas vode, naselja i biv- ši zaseoci se prepoznaju, tako da u Beogradu, za razliku od drugih, sistematičnije planiranih gradova, ne možete nikada zalutati.
Šta da u takvome gradu radi evropski flaneur? Pre svega, da očekuje iznenađenje na svakom uglu, udarce sećanja i emocija jednako kao i udarce košave. Beograd može delovati pohabano i pospano, ali nikada nije ni umiljato ni dosadno mesto. Prepustite se nepredvidljivom, krećući od predvidljivoga. Posvetite dan izboru izuzetnih muzeja: Narodni muzej, Galerija fresaka, Etnografski muzej, Muzej savremene umetnosti na Ušću. Posetite neko od beogradskih pozorišta, da biste razumeli zašto su pozorišni glumci tako često nosioci duha grada, i zašto nemaju prave konkurencije ni u stranim, pa ni u sopstvenim TV i filmskim figurama. No da biste doživeli ono najbolje, nađite pre toga prijatelje u Beogradu. Možda ćete propustiti jednu ludu noć u Skadarliji zbog njih, ali naći ćete tajanstveno jezgro Beograda, prostor u kojem se sve događa, i sve se događalo otkako je Beograd građanski centar: beogradsku kuću – najčešće stan. Začudo, kafana i kuća nisu ni u kakvoj konkurenciji. Postoje vreme i poslovi za kafane, i vreme i poslovi za kuću. Nije mi poznat evropski grad u kojem se lakše dobija poziv za kućnu posetu, zato tu priliku nikada ne treba propuštati. Nigde nećete bolje posmatrati funkcionisanje svakodnevice, ponašanje ljudi, neverovatnu raznolikost i pomešanost različitih kultura u Beogradu, noviju istoriju, konačno stvaralačke mogućnosti grada.
U beogradskim stanovima pripremale su se revolucije, književni i umetnički pokreti – neki su u njima i ostajali. Samo u mome nekadašnjem jednoiposobnom stanu u Beogradu bilo je u osam- desetim godinama nekoliko izložbi, dve improvizovane komične opere, bezbroj ad hoc čitanja ili izvođenja tekstova, pisanja bezbroj peticija, snimanja emisija kućnoga radija i ustanovljavanja kućne književnosti, igranja parlamenta sa sve prethodnim izborima… A bio je to jedan od bar tri stana gde su se odvijale slične aktivnosti, u bliskome susedstvu. Stoga u privilegovanom prostoru beogradskih kuća i stanova istražujte njihovo najveće bogatstvo – sećanje. Ono će vam se otvarati lako, jer ste kao stranac uvek najdraži gost, i svako će se truditi da vas zavede i uveri kako u Beogradu treba ostati duže, ponajbolje za ostatak života… Od kolektivnoga sećanja koje sami sakupite načinite imaginarnu mrežu za najtačniju i najvažniju – vašu ličnu emotivnu mapu Beograda.

(Ovaj tekst pisan je kao vežba: mogu li reći nešto lepo o Beogradu? Jednoj mojoj studentkinji se toliko dopao, da ga je predala Adria Airwaysu za objavljivanje u jednoj od onih lakiranih slikovnica koje nalazite u džepu sedišta pred vama u avionu, a sve povodom otvaranja nove linije Ljubljana-Beograd. Nova linija tada nije otvorena. Možda je zato tekst dobio nešto smisla.)

III 2014/15

U Beograd sada odlazim kada me neko pozove, i odsedam u hotelima, po mogućstvu sa “facilities for disabled”. Obilazim delove koje sam poznavala, i koji su temeljno promenjeni: nije reč samo o silueti osnove za letnje bioskopsko platno na terasi na početku Balkanske ulice, koje više nema, niti o bolje našminkanoj Kinoteci, sa čak tri projekcione sale, niti o žalosnom izgledu kuće Stanislava Vinavera, i o tome da one kuće u kojoj sam živela, malo ukoso preko puta, više nema u Đakovačkoj ulici. Reč je o nečemu drugome, recimo o promeni dimenzija, perspektiva, socijalne mape Beograda. Najgore je prošao, čini mi se, Bulevar Revolucije: nikada se neću navići da ga zovem Aleksandrova, kao što se moja baba nije mogla navići da Aleksandrovu zove Bulevar Revolucije. To je moja i njena privilegija, iluzija o tome da ostavljamo neki trag na vodi vremena. Nekadašnji bulevar je zbog posečenih platana i divljih kestenova otkrio sve najružnije male kuće nekadašnjeg predgrađa, a izobličio mnoge fasade lepih međuratnih kuća, razotkrio dodate balkone ili cele spratove, verande gde im nije mesto, svu žalosnu improvizaciju koju niko nije kontrolisao ni zakonski uređivao. Trajaće decenije dok novi platani i divlji kestenovi zauzmu svoje staro mesto pravljenja idealnih kulisa za večno nedorađeni grad.

Ulice moga kraja, Zvezdare, a posebno između Lipovog lada i Liona, nazvanog po starim kafanama koje više ne postoje, izmenjene su u poslednjih nekoliko godina agresivnm i ružnom privatnom gradnjom, iz koje izlazi strašna slika potpune nesaradnje između ljudi koji žive jedan do drugoga. Nije reč o urbanističkim planovima, već o ubitačnom porivu da se ugodi sopstvenim željma i da se pri tome pokaže sopstveni novac, odnosno moć. Neke od najlepših malih vila u Bregalničkoj ulici su porušili, i sada tamo stoje zgrade sa stanovima i balkonima: krađa prostora, javnog prostora, vidljiva je iz svakog ugla gledanja. Zvezdara je još relativno malo pretrpela: ostalo je nešto starih zgrada, u opštini postoji samo jedan hotel; kiosci su uglavnom nestali sa bulevara, ali sada potpuno sakrivaju Đeramsku pijacu. Od nekadašnjih starih zanata oko pijace – jorgandžija sa tkanjem platna i viskoznih svila, bravara, krojača, šustera – nema naravno ništa. No od poslastičarnice “Bombaj”, malo iznad Đerma na bulevaru, ostao je pano slikan na staklu, koji predstavlja malog crnca koji drži veliki kornet sa sladoeldom, sa još nekoliko poslastica u pozadini: pravo čudo, ova reklama stara kojih šezdesetak godina…

Ono što je pre dvadesetak godina bio beogradski Donji svet, nekdašnja Sava mala i deo pod Kalemegdanom, danas je trendi “nalazište” sa mnogim lokalima u bivšim skloništima, magazama i obalom pretvorenom u niz lokala, kafića i restorana: prva tačka noćne zabave, pre nego što se zaglavi na splavovima, premda postoji i jasna razlika u stilu i stepenu zabave među lokalima sa leve i desne strane Brankovog mosta. Iznad mosta, na ravni ulice koja se otvara na Savu, živela sam petnaestak godina. Nekada veoma davno, u sedamdesetim i osamdesetim godinama, arhitekti i urbanisti pokrenuli su temu silaska Beograda na vodu, pre svega prema Savi. Stari železnički most je smatran neupotrebljivim, pa su se pojavile ideje, a bio je čak i konkurs za preuređivanje tog mosta. U međuvremenu je čak i sazidan novi železnički most, ali se ne upotrebljava jer nema nove železničke stanice i ostatka sistema…Vozovi i danas ulaze u Beograd sa severa i zapada preko starog železničkog mosta, za koji se pre četrdesetak godina smatralo da je opasan za saobraćaj. Danas je to nenormalno stanje usijala gradska vlast nebuloznim projektom “Beograd na vodi”, sa potpuno preteranim zalaženjem u reku i planiranom izgradnjom nebodera na mestu koje bi prvo moralo biti obezbeđeno od poplava, zatim obrađeno, istraženo i renovirano, od istorijskih do industrijskih spomenika, ulickano i oživljeno. Ali grad u kojem Narodni muzej već godnama nije otvoren, očito ima preče poslove nego što je uređivanje nasleđenog kulturnog bogatstva…

Ne bih se mogla vratiti u Beograd, jer ne želim da umrem tamo; ali ne želim da umrem ni u Ljubljani, nego negde na moru. Biti razmažen sa svojim željama je dosada, bar iz mog iskustva gledano, bilo lakše u Beogradu. Često sam kao studentkinja zamišljala kako živim u zgradi koja gleda na Brankov most – i desilo se da sam to i doživela. Ne znajući, doselili smo se u zgradu u kojoj su pre rata živeli, kao mladenci, roditelji moga muža. Sprat na kojem su oni stanovali sravnila je bomba 1941. U gradu u kojem je ponešto “mogućnije” nego na drugim mestima, vredi verovati svojim maštanjima…