Otvoreni atelje Nataše Kupljenik

2016-03-08 16.07.55Slikarka i pesnikinja Nataša Kupljenik otvara vrata svog ateljea za javnost u okviru manifestacije Otvoreni ateljei (Odprti ateljei) u organizaciji Javnog kulturnog sklada Slovenije. Cilj ove akcije je da se podstakne javni interes na području likovne umetnosti i da se pomogne umetnicima i umetnicama u promociji svog rada, a predstavlja deo velike manifestacije Teden ljubiteljske kulture, koji će se odigrati od 13. do 22. maja i obuhvatiće oko 1000 događaja širom Slovenije.

U subotu, 14. maja, u svom ateljeu vas od 14h do 18 čeka Nataša Kupljenik gde ćete moći da pogledate njene radove i da učestvujete u stvaralačkom procesu i razgovoru sa umetnicom. „Za subotu imamo spremnu galeriju, bojice i papire za najmlađe i malo veće kreativce; pripremljen je i paketić das mase, nit, žica, perle i ostalo za pravljenje nakita… A možete doći i samo na čašu soka, kolačić i razgovor“, najavljuje umetnica. Atelje Mišek nalazi se u Šerkovoj 10 u Ljubljani, a sve dodatne informacije mogu se dobiti na natasa@atelje-misek.si

Maya

O svom stvaralaštvu Nataša Kupljenik kaže: „Stvaram uglavnom uljanim bojama na platnu, velike formate, akrilima i raznim miješanim tehnikama kad želim što stvoriti na brzinu, opustiti se. Motivi su: ženski likovi vrlo često narančaste kose, sv. Mihael, moja baka Natalija, razne apstrakcije, na malim crtežima ima puno uzoraka, česti su crno-bijeli kvadrati koji su suprotstavljeni jarkim bojama. Zadnja slika koja nastaje je posveta baki koja je umrla kad je imala 33 godine tj. bila je u mojim sadašnjim godinama. Kako se ona unutar obitelji rijetko spominje, u nekom trenutku sam jednostavno dobila potrebu da joj se moram pokloniti na taj način. Dolazim iz obitelji koja je kao većina prosječnih balkanskih obitelji isprepletena raznim ratovima, nacijama, djed je dio izgubljene obitelji pronašao tek devedesetih… Sva ta obiteljska „mitologija“ i činjenica da me oduvijek zanimala povijest, idealni su za umjetničko stvaranje jer tema i motiva nikada ne nedostaje. Samim time suočavam se s vlastitim korijenjem, kojem dok sam bila u Hrvatskoj nisam pridavala važnost. Preseljenjem u Sloveniju na sve to počela sam gledati nekim drugim očima“.

Natali

Nataša Kupljenik je rođena u Kutini u Hrvatskoj, 1982. godine. Pre trinest godina se doselila u Ljubljanu gde je 2010. diplomirala na studiju slikarstva u Školi za crtanje i slikanje kod prof. Darka Slavca, a zatim je znanje nadgradila na studijskom programu pedagoškog andragoškog obrazovanja na Pedagoškom fakultetu u Ljubljani. Izlagala je na više samostalnih i zajedničkih izložbi u Hrvatskoj, Sloveniji i regionu. Vodi radionice slikarstva. Njene pesme su objavljene u Antologiji sodobne manjšinske i priseljenske književnosti Iz jezika u jezik, DZP, 2014,ur. Lidije Dimkovske.

Prenosimo intervju s Natašom Kupljenik iz Kontrole leta.

Kako vidiš akciju Otvoreni ateljei?

Moja ideja otvorenog ateljea je da bude jedna izložba u prostoru iz kojeg sve slike nastaju. U principu to je nekakav prisniji prostor od samih galerija. Program nema neki poseban, imam pripremljene papire i bojice u slučaju da neki klinac dođe. U ateljeima vječito ima nekog posla tako da uvijek možemo nešto stvarat. Moja ideja je u biti bila predstavit slike jer mi je općenito zanimljiva ta ideja da se otvore ateljei za javnost. To su zatvoreni, mali, intimni prostori u koje ljudi inače ne dolaze. U njima smo samo mi koji radimo unutra, tako da bi to moglo biti zanimljivo. Meni je sam taj koncept otvorenih ateljea simpatičan u smislu da ljudi vide što mi radimo. Masa nas umjetnika se ni međusobno ne poznaje, a naša okolica ni ne zna da negdje, tamo, u tom prostoru, iznad njih, gdje žive netko nešto stvara. Zgodna mi je sama ta ideja i nekako mi je bilo teško popustit tu priliku za prijavu.

Kakva je razlika između galerije i ateljea? Da li je to sada prvi put da otvaraš atelje za javnost?

Prvi put je, u tom smislu, da je u okviru nekog većeg događaja. Kad je otvoren atelje, imala sam ideje da bi pozvala susjede, tu i tamo je netko došao. Inače je to prostoruko, i nitko ne dolazi tu, osim ako baš i ne mora. A galerija, ja sad nisam baš nešto puno izlagala po galerijama, ali to je drugačije, oni imaju nekakav svoj koncept, imaju svoje ideje kako bi što trebalo biti. A ovdje, ono što sam ja napravila, očistila sam prostor samo za Vas, tako da radionica nije zamazana, ne možete se zalijepiti na ništa, osim na jednu sliku koja je u procesu stvaranja, tako da u principu recimo da sam napravila nekakvu galerijicu u radionici. To je nekakva moja ideja toga. Sad normalna stvar, da unutra ima svega, što se koristi i što se ne koristi kao u prosječnoj garaži ali u principu su slike.

Znači posetioci koji danas odvoje vreme i dođu u tvoj atelje mogu videti sve tvoje slike i učestvovati u nekoj zanimljivoj radionici?

Može, može, po želji.

Gde se nalazi atelje?

U Savskom naselju, to je Šerkova 9, peti kat, biti će pripremljeni putokazi, otvorena vrata, zamolit ću susjede da ne zaključavaju vrata.

Možeš li nešto da nam kažeš o svojim motivima za likovno stvaralaštvo? Koliko dugo se time baviš? Šta te inspiriše?

Pa službeno, od fakulteta, znači 10-11 godina, možda malo više. S tim da nekako stvaram cijelo vrijeme. Neću reći od osnovne škole, ali mi smo u srednjoj školi recimo, imali odličnu profesoricu koja nam je davala, bez obzira što su u gimnaziji više teoretske stvari, pojedine trenutke za stvaranje. Meni je ispala genijalna stvar koliko je to meni bilo dobro. Osobno sam se osjećala ugodno u samom procesu stvaranja. Znači, to je ono kad slika nastane to je kao sve, to onda živi svoju priču. Međutim, meni su ti procesi nastanka genijalni. Što ti sve imaš u mislima kad kreneš sa tom slikom, i na kraju kad to ispadne. Motivi, tu stvarno svačega ima. U principu su ženski likovi, puno ima narančaste kose. Ima nešto tamnih slika, koje su odraz te nekako moje potrebe da, neću reći izgradnju spomenika, ali recimo da vjerujem da čovjek živi toliko dugo koliko ga se netko ima sjećati. U slučaju da ima jedna osoba koja ga se sjeća znači da taj čovjek vrijedi. U tom smislu su te moje tamne slike, koje nisu mračne i tužne, nego jednostavno imaju tu neku svoju težinu, te mogu biti lijepe i na jedan drugi način.

Kako si primetila to kod sebe da imaš dar za slikanje i potrebu za slikanjem? Kada se to pojavilo?

Na četvrtoj godini faksa sam se otvorila, znači morala sam doći do četvrte godine da bi stvarno shvatila da je meni gušt radit. Onaj tren kada su me pustili slobodno da stvaram, sve to nekako u toku tog procesa fakulteta. Ja imam potrebu za slobodom u nekom svom smislu, meni je to rad. Ja dođem u atelje i radim. Nekad to ispadne dobro, nekad ne ispadne dobro, ali na kraju shvatiš da uživaš u tome što radiš, što je lijepa stvar.

Pošto si pomenula proces stvaranja, kako se odvija taj proces? Od samog trenutka kada imaš ispred sebe prazno belo platno pa do kraja, koliko to dugo traje i šta ti sve prolazi kroz glavu? Da li unapred znaš kako će slika izgledati?

Ne, meni je to osobno iznenađenje. Ovisno je o tome imam li temu u glavi ili nemam. To jednostavno ide. U određenim trenutcima, recimo radila sam Sv. Mihaila, tu sam baš proučavala temu, to je bilo recimo novinarsko kopanje gdje ti proučavaš sve moguće o temi što možeš, i onda upleteš u cijelu priču svoju osobnu notu. Znači meni je to bila isto osobna tema gdje sam htjela pokazati nešto isto malo više. Na kraju u nekom trenutku mi s desilo da je slika izgledala poput ikone. Kad u procesu stvaranja razmišljaš o nečem, nemaš slušalice, tišina je, misliš si nešto svoje. I u nekom trenutku sam baš razmišljala o ikonama. Onda mi se desilo da radim zlatnom bojom oko tog anđela. Zna svašta bit, ali najgenijalnije je ono što na kraju ispadne. Znači, taj proces zna biti svašta, zna biti borbe, zna biti odustajanja, svačega. Kao u svakom procesu rada.

Koliko si kritična u svom radu?

Jako, zato ni ne znate u principu za mene.

Kada si promenila sredinu kako je to uticalo na tvoje stvaralaštvo? Da li si sve vreme slikala prve godine u Ljubljani?

U principu ne, u to vrijeme sam sve vrijeme pisala. To je neka moja prirodna reakcija na stanje oko mene. Najprije krenem pisat, a slikanje je baš neki unutarnji odaziv. Percepcija je potpuno drugačija, znači drugačija je kad ste vi doma i kad se preselite. Još kada to napravite dosta mladi, recimo meni je trebalo neko određeno vrijeme prilagodbe, ne samo sa Slovencima. S njima osobno nikada nisam imala nikakv problem i štoviše u određenom trenutku sam znala puno više pravih Slovenaca nego naših ljudi. Promjeni se način na koji sam počela gledati državu iz koje jesam. Postanete objektivniji, još uvijek sve volite, još uvijek je sve tu, sve vaše, međutim gledate puno objektivnijim očima od onih koji se nisu maknuli od tamo. Ja mislim da je to jedno prilično dobro iskustvo jer čovijek postane bogatiji. Dobije širinu razmišljanja, naučiš puno o sebi, o drugima, vlastita obitelj ti postane malo bliža. Mislim, koliko god to čudno zvučalo, međutim masu obiltelji ne funkcionira unutar sebe upravo zato što su si prebliski. Kad vidite obiteljske probleme gdje se nikad nitko nije maknuo nikud to je potpuno normalno. To je meni bilo nevjerovatno saznanje da su sve disfunkcionalne obitelji u principu, toliko bliske. Kada ste vi non/stop s nekim vi ne vidite dobre osobine te osobe. Vidite sve što Vam smeta, vidite što nije dobro, što bi moglo biti bolje, međutim kada odete onda je to drugačije. Onda ipak vidite, da nedostaje mi taj dio za koji sam mislila da je potpuno loš. U principu, nije tako jako loš.

To je dosta uticalo i na tvoje slikanje? Slikaš stvari koje se tiču i istorije tvoje porodice?

Sada sam izvukla onaj svoj dio obožavanja povijesti koji sam potpuno zaboravila i moram priznati da mi je to odlično. Ali je jedna mala stvar, oko toga svega, ja nekako mislim da mi ne možemo biti dovoljno odrasle osobe, ne možemo sazrijeti u kvalitetne odrasle osobe, ako ne prihvatimo vlastitu povijest. U taj dio vlastite povijesti, veliki dio zauzima naša obitelj. Moji su tako malo, na jednu stranu sve normalno, u redu, ista kao i kod svih drugih, do onog trena kad se ne krene nešto kopat. Naša povijest je za umjetnika zanimljiva, i to nije preslikavanje povijesti, to nije preslikavanje rodnog stabla, nego je to nekakav moj način, kako ja kao umjetnica vidim svoje pretke i što želim od toga da ostane u meni. Znači, ja sam svijesno, odbacila sve loše stvari, ima tu i dalje loših stvari, ne možeš se riješiti svega, ali u principu neki način razmišljanja, zbog kojeg sam ja u principu i otišla, sam jednostavno odbacila. Iz toga svega sam izvukla, u svojim okvirima mogućnosti, što je meni bilo potrebno. U principu, svaka čast obiteljima koje su bajne i krasne, ispeglane i iz vana i unutra. Ja im se stvarno, svim srcem divim. Meni je ovo moje inspirativno. To čak, što ja stvaram, nije preslikavanje toga, nego je to moje osobno vraćanje duga precima, da bi ja mogla naprijed, i da bi ja svoj život mogla na neki kvalitetniji način, psihički provest. Fizički je to ovako, kao i svaki život, svašta ima. Ja sam ovako, kad to odradim, mirna sama sa sobom.

Koji su to čvorovi, neke tačke u porodici koje ti posebno sada, kao umetnik obrađuješ?

Smrt bake, koja je umrla sa svojih 33 godine, kada je moj tata imao 14 godina. Situacija je takva da sam ja dijete tuđmanizma, to tako karikiram, iz jedne mješane obitelji, gdje se u određenom trenutku, vlastito dijete odrekne vlastitog oca. S tim da ja osobno, uopće nemam osjećaja nacionalizma, bilo kojeg i bilo kakvog. Znači, mene ako osobno pitate, ja sam nereligiozna, sviđa mi se budizam zato što je filozofija, iako su moji ortodokni kršćani, ali ja s tim nemam veze. To su te nekakve situacije, koje za umjetnika mogu biti zanimljiva tema. Recimo kad sam spomenula ikone, moja baka je bila opsjednuta odlaskom u crkvu, bila je lijepi katolički vjernik. Išla sam u crkvu povremeno, i onda sam u nekom trenutku, pošto u selu gdje ja živim je pravoslavna crkva, u selu odkud je mama je katolička. Najveća scena s mojojm bakom je bila akd su mama i tata pobjegli negdje na jednodnevni put, pod izgovorom da nešto trebaju kupiti i onda su mene i Igora uvalili baki. Baka je išla na misu na Vidov dana, kod nas, natjerala je mene i brata da idemo na misu u pravoslavnu crkvu, moja katolička baka. Tamjan, to je nešto što ne mogu podnijeti, previše tamjana. Ali što je meni fascinantno, fascinantne su mi ikone, kao umjetnica, gledam sve te vjerske objekte umjetničkim očima. Može mi bit lijepo, ne mora mi bit lijepo, nešto mi je kičasto. Sve u svemu ja sam crtala, u nekim određenim trenutcima smo imali neki određeni zadatak gdje smo morali nacrtati oltar. Kutinska crkva je barokna, slatko, lijepo i kičasto za poludjeti. Ali u tom smislu mislim na te čvorove. Znači, kad ste u takvom području, kad imate neki život kad se rodite, ja sam se rodila kao prvorođeno žensko dijete. Moj je djed i do svoje smrti pričao da sam ja njegov unuk, iako je on meni bio, nema sveca da je veći od njega. To je nekakav patrijarhat, koji su njih dvojica probali tjerat, ali nije uspijelo kod nikoga od nas, zato što smo razmišljali svojim glavama. Biti crna ovca u obitelji, u kojoj sam poziciji često bila, i nije najbolja opcija, ali recimo iz svega toga, zna se izrodit dobrih tema za stvaranje. Kad se pomirite sa tim nekim stvarima iz obitelji koje vama baš i ne pašu i koje nisu baš najljepše, onda se desi da stvarate spomenike vlastitoj obitelji. To zna biti, meni osobno zanimljivo, zato što ja na te slčike gledam možda suviše osobno. Onda kad ih završim, maknu se od mene na neki trenutak. Međutim, kad sam završila Sv. Mihaela koji je recimo, posveta djedu, iako to ne djeluje tako, nije to samo anđeo, to je sve. Tu je Dunav, i tu je nekakva priča o imaginarnom utapanju jednog ženskog lika, svačega tu ima. Međutim , kad krenem, ja te slike gledam sa stajališta nekoga tko zna priču toga. Gledatelji to ne gledaju na taj način, i možda me zato vuče, da kad budem radila sljedeću izložbu bude priča pored, jer onda slike dobiju dubinu.

Koje su tvoje omiljene tehnike i zašto baš te?

Pa ja u principu radim ulje na platnu. Za početak zato što su mi boje jako lijepe, na kraju sjaje. I akrili mogu sjajit. A druga stvar zato što je to meni praktično, jer nemam dostupne tekuće vode, u biti imam, ali je ne koristim u tolikoj mjeri u kolikoj bi to možda bilo dobro kao da slikam akrilima. Sve u svemu, meni se akrili previše brzo suše, oni jesu praktični. Kad nešto hoću napraviti na brzaka, da se opusttim, onda radim s akrilima. Međutim, mislim da u ulju mogu puno više dati. Ja ne koristim terpentin jer sam jednostavno shvatila da mi koža ne reagira dobro. Koristim samo laneno ulje i boje. To je to lazurno slikanje koje je tanak sloj na tanak sloj, što je naporno i što je vježbanje strpljenja.

Kako je sa izložbama, gde si do sada izlagala?

Pa ja u principu izlažem na malim prostorima, prvo je bio Dom Upokojencev. Ja ne podcjenjujem ni jedan prostor. Znači, u Rovinju sam izlagala na ulici. To je bilo genijalo, u Rovinju se odvija Grisia koja je najveća izložba na otvorenom. Poanta toga svega je da ljudi mogu stati pored vas, mogu vas ispitivati o slikama. Pored mojih su se masovno fotkali i da imampolovicu fotki to bi bila dobra reklama. Recimo, u Zagrebu je bilo u knjižnici Dugave, tako jedan malecki prostor. Ja sam osobno bila zadovoljna. Nisam dobivala velike narudžbe, uopće nije bilo prodajno. Ja sam nabila tako velike cijene tih slika tako da to nitko pametan nije ni htio kupit, ali jednostavno iz razloga što ih nisam htjela prodat u tom trenutku, a trebale su imat nešto ispod pulta da se vidi koliko što košta. Bilo je zanimljivo, spoj trenutnih slika, znači ovih šarenila i toga svega sa nekim malim konceptom crteža. To sam sada prvi put testirala i shvatila sam što je dobro i što nije dobro. Meni je bilo osobno uspješno, ja sam bila zadovoljna.

Postoji taj deo promocije, kako to ide? Koliko je to teško ovde u Sloveniji?

To je dio kojim se ja ne bavim. To je nešto što iziskuje suviše vremena, puno nuđenja vlastitog proizvoda, što meni osobno nije prirodno. To je problem tog današnjeg vremena gdje vi morate biti sve. Meni nije problem raditi s ljudima, problem mi je reći znate ja sam diplomirana slikarica ja imam odlične slike hoćete vi to kupiti. Meni je to starašan problem i zato idem preko natječaja . nekima se to svidi, nekima ne. Sada sam trenutno u nekoj fazi gdje mogu, recimo da sam ok s tim. Ja imam svoje uvjete, drugi imaju svoj ukus i kada se to sve posloži zna ispast dobro a i ne zna ispast dobro.

Evo za kraj da pozovemo naše slušaoce da danas dođu i pogledaju slike u tvoj atelje, od koliko sati gdje mogu da te nađu?

Danas sam od dva do šest, s tim da se uvijek možemo dogovoriti u slučaju da mene tamo nema možemo se dogovoriti preko maila (natasa@atelje-misek.com) ili preko nekog kontakta uoće nije problem. Mislim da se nećete razočarati, u zna biti zanimljivo u tim radnim prostorima, i nemojte doći s predrasudama garant ću vam uništiti te ideje.