Marijina borba je za sve nas
Marijina borba je za sve nas

Marijina borba je za sve nas

Dok u svetu pokret #metoo osnažuje žene da progovore o nasilju koje su trpele ili trpe od svojih šefova, a one koji su iskoristili položaj da bi svoje podređene seksualno uznemiravali, društvo i institucije odbacuju i žigošu, u Srbiji imamo sasvim suprotnu priču. U Brusu, malom mestu u centralnoj Srbiji, jedna žena se odvažuje da prijavi predsednika opštine i poverenika vladajuće Srpske napredne stranke za seksualno uznemiravanje, međutim ostaje bez ikakve podrške državnih institucija, kao i svojih sugrađana i sugrađanki.

Marija Lukić je bila sekretarica predsednika opštine Milutina Jeličića Jutke, koji joj je, između ostalog, za dve godine poslao petnaest hiljada poruka neprimerene seksualne sadržine. I posle više od godinu dana od prijave, otpuženom takoreći nije ni počelo da se sudi, a Marija Lukić i ostale žene koje su joj se pridružile i prijavile nasilnika, izložene su pretnjama, ucenama, zastrašivanjima i maltretiranju. Novo ročište je zakazano za ponedeljak, 27. maj, kada će ispred sudnice u Brusu, kako najavljuju ženske organizacije i Ne davimo Beograd, Mariji i drugim ženama pružiti podršku mnogi demonstranti iz Beograda i ostalih delova Srbije.

Kako je moguće da je došlo do ovakve zamene uloga žrtve i nasilnika, koliko je tome doprinelo nefunkcionisanje institucija države, a koliko duboko ukorenjeni patrijarhalni sistem vrednosti u kome žena mora da trpi i ćuti, koliko strah koji sa svih strana seje stranački moćnik i šta će se desiti sa Marijom Lukić koja sada bije bitku u ime svih žena u Srbiji – mnoga pitanja su ovim slučajem otvorena. O tome smo razgovarali sa Ivom Parađanin, novinarkom portala VICE, koja intenzivno prati ovaj slučaj.

Slučaj Marije Lukić ima sve uslove da u budućnosti postane tema nekog holivudskog filma. Žena iz malog mesta u Srbiji, potpuno sama, kreće u borbu protiv svemoćnog šerifa, koji je i poverenik vladajuće stranke. Zasigurno imamo #metoo momenat u Srbiji. Od početka intenzivno pratiš slučaj pa bih te zamolila da nam ispričaš šta se zapravo dešava.

Ja sam prvi put čula za Mariju Lukić i za tu priču pre recimo godinu dana kada niko nije o tome ni pisao i kada to nije ni privlačilo veliku pažnju. U sklopu jednog svog teksta koji sam pisala o solidarnosti žena i o tome koliko je ona važna, pomenula sam Mariju i sve te žene koje je ona ohrabrila da prijave tog istog čoveka. Međutim, ja se nisam previše osvrtala na taj slučaj, jer sam mislila da je to jasno: žena kao dokaz ima 15.000 poruka koje je primala od svog  šefa u roku od dve godine u kojima on nju ucenjuje da će izgubiti posao ukoliko ne stupi u seksualne odnose sa njim. To su poruke odvratne sadržine, ucenjivanja, kao i dokazi da je on nju dodirivao na poslu. Dakle, on je njoj bio šef u opštini Brus, ona je bila njegova sekretarica i ja sam čula za tu priču i pomenula je u nekom pozitivnom svetlu kao dokaz ženske solidarnosti. Mislila sam da je to jednostavno jedan slučaj koji će odmah da se razreši pored toliko dokaza, pored toliko žena koje se iz istog mesta javilo sa porukama iste sadržine i istog tog uznemiravanja koje su trpele od tog čoveka. Tako da sam ja to napisala i zaboravila na to. Međutim šest meseci kasnije se ispostavilo da niko nije reagovao na njenu prijavu, da se suđenje odlagalo tada već dva puta i da se u tom slučaju ništa nije preduzelo.

Marija je onda poslala jedno otvoreno pismo ženskoj organizaciji Autonomni ženski centar iz Beograda gde moli da joj pomognu jer ne zna više gde da traži pomoć i šta da radi jer se suđenje odlaže, a taj čovek je još uvek na mestu predsednika opštine, a inače je on i poverenik vladajuće Srpske narodne stranke. Napisala je još da jednostavno nema više kome da se obrati, da sluša pretnje od lokalnih mafijaša, da je prisutna ogromna osuda sredine, da su sve žene koje su njega prijavile izgubile posao, ostale su nezaposlene, neke su imale velikih problema sa mentalnim zdravljem, jedna od žena je morala čak da se odseli u Nemačku jer nije više mogla da živi u tom mestu. To je momenat kada polako u medijima počinje da se priča o ovom slučaju i pokreće se hešteg na internetu #PravdaZaMarijuLukić .

Kako je vreme odmicalo, taj hešteg je sve više zaživeo, žene su počele da dele svoja iskustva sa diskriminacijom i uznemiravanjem na radnom mestu. Mislim da je u Srbiji rad jedno od glavnih polja na kojima žene trpe diskriminaciju – od toga da je manji procenat žena zaposleno pa sve do zlostavljanja i uznemiravanja na poslu.

Tako da se na Tviteru javio veliki broj žena sa ličnim iskustvima i pričama i zato možemo da poredimo ovo sa #metoo pokretom, pogotovo zato što se javila žena iz jednog malog mesta čiji se glas nije dovoljno čuo sam po sebi, pa mu je bila porebna podrška i medija i drugih žena. Međutim tu nailazimo na jednu blokadu gde naš sistem to ne prepoznaje. Dakle, umesto da ovakva jedna žena bude proglašena heroinom, na internetu se dele njene golišave slike, njena reč se nipodaštava, njoj se ne veruje, što je vrlo česta praksa u manjim mestima u Srbiji. Dakle, žena kojoj se nešto događa uglavnom ćuti i trpi, a kad reši da progovori, njoj se ne veruje. Čovek koji je optužen i koji je dokazani nasilnik i zlostavljač biva predstavljen kao žrtva.

Neverovatno je kako u javnom diskursu dolazi do zamene uloga žrtve i zlostavljača i kako ne postoje  institucije sistema i države koje mogu da zaštite ženu koja je progovorila o nasilju i koja ima jasne dokaze za to. Čini se da u društvu uopšte ne postoji svest o čemu se tu radi?

Posle Marijinog otvorenog pisma i heštega koji je eksplodirao i medija koji su izveštavali o ovom slučaju, stvarno sam očekivala nekakvu reakciju institucija i nadležnih organa. Naime, moram da napomenem da, iako je ona dve godine trpela to uznemiravanje, od prve njene prijave koju je podnela je prošlo više od godinu dana, a ovaj čovek je sa svoje funkcije skinut tek pre nekoliko nedelja. Dakle on je do skoro sedeo u svojoj kancelariji i u svojoj fotelji predsednika opštine Brus. Potpuno je izostala zaštita nadležnih organa, iako se ona lično, kako mi je rekla, pismeno obraćala i predsedniku države i predsednici Koordinatnog tela za rodnu ravnopravnost Zorani Mihajlović, čak i predstavniku izvršnog odbora vladajuće stranke, ali podrška je potpuno izostala. Čak je i u otvorenom pismu, koje je Milutin Jeličić objavio kada je dao ostavku, ceo slučaj spinovao i Mariju Lukić optužio da ona vrši napad na predsednika Aleksandra Vučića i da je ovo podmukla akcija opozicije sa ciljem da se naudi predsedniku.

U ovom slučaju se isprepletalo više faktora. Imamo faktor te male sredine, jednog malog mesta u kome zajedno sa selima ima petnaest hiljada ljudi gde je jedna žena rešila da ustane protiv lokalnog moćnika i jednog šerifa. Imamo i tu političku notu da je taj čovek predstavnik vladajuće stranke. Moram da kažem da žene u Srbiji, što je stvarno porazno i tužno, nisu navikle na pomoć institucija. Mislim da je to možda glavni razlog zašto tako malo njih prijavljuje nasilje jer znamo koliko često izostaje reakcija institucija. Moram da pomenem da su u poslednje tri godine tri žene ubijene u samim institucijama od strane svojih muževa kada su pokušale da potraže pomoć. Dakle, jednostavno žene u Srbiji ne mogu da se oslone na institucije i mislim da je to stvarno poražavajuća stvar u 21. veku.

Pomenula si situaciju u malom mestu gde su svi povezani. Taj čovek, dakle, nije bio samo predsednik opštine, već je apsolutno sve zavisilo i zavisi od njega, a Marija i druge žene koje su ga prijavile tu žive, imaju porodice, decu koja idu u vrtić… I da se sada dešava nešto čemu si ti svedočila kada si bila na zadnjem sudskom ročištu da većina u tom gradu sada podržava nasilnika. Kako je moguće da je do toga došlo i kakva je bila situacija kojoj si ti prisustvovala, ispred suda u Brusu?

Moram samo da pomenem važnu stvar da je Marija gostovala na jednoj gledanoj lokalnoj televiziji, gde je ona celu svoju ispovest javno iznela. U Brusu je u tom trenutku, pošto je emisija emitovana uživo, bila isključena struja u celom gradu tako da niko ne bi mogao da gleda tu emisiju. Ovaj čovek ni za to još uvek nije još odgovarao. Ja sam znala koliko je strašno u malim sredinama i sama sam se bavima time jer se pretežno bavim temom nasilja nad ženama i prevencijom istog. Znala sam da to u malim mestima uglavnom funkcioniše po sistemu ćuti i trpi, da žene retko kad uopšte progovaraju o nepravdi i nasilju sa kojima žive jer su naviknute da samo ćute i rade šta se od njih očekuje, tako da u tom smislu stvarno mislim da je Marijin korak istorijski.

Sama sam se uverila kako je to kad sam otišla na to ročište, gde uz Mariju niko nije stao. Marija je došla sama na suđenje, sa još dve svedokinje. Jutku je, osim Marije, prijavilo još sedam žena za zlostavljanje, ali samo su se dve žene odazvale da svedoče. Kako sam ja čula tamo, šuška se da su te žene dobile novac u zamenu za ćutanje što nas opet ne iznenađuje u takvoj sredini gde caruje jedan lokalni šerif. Sa Marijom nije došao niko. Uz nju nisu bili  ni članovi njene porodice, ni njeni prijatelji… Ja sad ovo ne govorim zato što njih osuđujem, nego samo pokušavam da opišem tu atmosferu straha koja vlada. Dakle mi smo ušli u jedan grad gde se činilo da niko nije smeo da izađe na ulicu, a ne da dođe i da podrži Mariju u njenoj borbi.

Imamo filmsku scenu jedne žene same protiv svih, protiv političkog i državnog sistema, društva, patrijarhalne sredine, verovanja o tome da žena treba da ćuti i da trpi… Sigurno si  razgovarala i sa Marijom – odakle crpi snagu za svoju borbu?

Ja sam sa njom dosta pričala i preko telefona i dopisivala se, sve do našeg upoznavanja. Nesumnjivo je da je to jedna vrlo, vrlo jaka i odlučna žena, čim je sve ovo iznela sama. A tek kad sam je upoznala, tada sam shvatila koliko je ona zapravo jaka. Ona se na tom suđenju sve vreme držala uspravne glave, govorila je glasno, sigurna u to što priča, sigurna u nepravdu koju je doživela. Zbog svega toga pomenutog, mislim da ova njena borba stvarno jeste istorijska i da ima ogromne dimenzije, bitna je ne samo za njen slučaj nego za sve žene u Srbiji.

Inače, poslednje suđenje je opet odloženo. Suđenje se odlagalo jedno tri puta, a to su samo manipulacije lokalnog moćnika da se ne pojavi i da ne dobije ono što je zaslužio. Sledeće suđenje je zakazano za 27. maj, a Marija mi je rekla da bi najbolji korak u budućnosti bio da se to suđenje izmesti iz Brusa i da se održava u nekoj neutralnoj sredini. Ona mi je pričala da je sudija u Brusu porodični prijatelj sa Milutinom Jeličićem, kao i da su sve te žene, koje su došle da podrže Jutku, dobile nešto zauzvrat da bi došle tu i navijale za njega. Tu je sve isprepletano i povezano,i u takvoj sredini ne može pravično da se iznese ovakav jedan slučaj.

Marija je podnela prijavu da se suđenje odvija u nekom drugom mestu, jer je ovako zaista nepravedno. Videla sam na licu mesta koliko je neprijatno, jer tu imate jedan mali hodničić, veličine metar sa metar, gde su bile zgusnute i žrtve nasilja, svedokinje i sam zlostavljač i ljudi koji njega podržavaju. Oni su svi sedeli na jednom mestu. Zamislite kako je žrtvama, koje su imale i psihičke posledice, da sede pored svog zlostavljača.

Da li se Marija obratila i nekoj međunarodnoj organizaciji za zaštitu žena?

Znam da se obraćala srpskim ženskim organizacijama, koje su objavile njeno otvoreno pismo odakle je sve posle eksplodiralo po medijima. Marija je rekla da je ona odlučna, ukoliko se ovde pravda ne zadovolji, da ide dalje, i do Strazbura ako treba. Nedavno je u Beogradu organizovana velika Svetska konferencija građanskih inicijativa i konferenciju je upravo otvorio Marijin govor, tako da je dobila i neki svetski publicitet. Vidim da je sve više i više stranih medija koji pišu o ovoj priči i mislim da će ih biti još više, jer Marijin glas jeste jak, ali mislim da smo joj potrebni mi, mediji kao neka vrsta megafona da se njen glas još glasnije čuje. Ponavljam, ovo nije samo njena borba, već borba svih žena u Srbiji.

Za kraj razgovora bih te pitala kakva su tvoja osećanja i razmišljanja dok kao novinarka pratiš jednu ovakvu priču?

Mene je ova priča pogodila i aktivirala na više nivoa, i kao novinarku, i kao ženu, i kao nekog ko je, takođe, u određenom trenutku, na nekom poslu, osetio neku vrstu diskriminacije i uznemiravanja. Žao mi je što ću to da kažem, ali stvarno mislim da je svaka žena u nekom trenutku to doživela. Ja sam stvarno osetila veliku odgovornost da pomognem Mariji, da stanem uz nju, da pomognem svim ženama koje se, možda, plaše da kažu šta trpe. Želim, i aktivirala sam se, i svim snagama se borim, da se priča što glasnije čuje i da, naravno, ovo ne bude samo istorijska borba, nego jedna istorijska pobeda, o kojoj će se pričati u budućnosti.

Razgovarala Biljana Žikić

Objavljeno u emisiji Kontrola leta na Radiju Študent.