Piše: Ivor Fuka

„Realno je moguće do kraja ožujka procijepiti milijun građana“ – tako je 11. siječnja ove godine u središnjem Dnevniku Hrvatske televizije slavodobitno govorio ministar zdravstva Vili Beroš, ohrabren obećanjima proizvođača o velikim isporukama cjepiva protiv Covida-19. Realno, ako ćemo biti zlobni, možda je i moguće kada bi netko drugi bio na Berošovoj poziciji i kada bi na mjestu aktualne vlade bila neka sposobnija i dosljednija vlada. Ovako ništa. Ćorak! Naime, to stručno predviđanje prvog čovjeka zdravstva u Hrvata, nije se obistinilo. Blago rečeno, ako ćemo opet biti zlobni, jer prigodnije je upotrijebiti neku precizniju formulaciju pa reći – bio je to potpuni promašaj. Ne da do kraja ožujka nije procijepljeno milijun građana, nego niti 375.000 njih. Najavljeni milijun dogodio se tek mjesec i pol kasnije.

Ignoriranje činjenica i loša predviđanja

Međutim, naš prorok, gospodin Beroš, i dalje se nastavio preračunavati. Tako je mjesec i pol kasnije, 22. veljače, najavio kako bismo do lipnja, odnosno do početka turističke sezone, mogli cijepiti 50 posto stanovništva. Ovdje neupućenom čitatelji treba svratiti pažnju na to zašto je baš lipanj bitan. To je mjesec kada u Hrvatskoj počinje masovniji dolazak turista. Drugim riječima tada počinje turistička sezona, a turistička sezona udarni je adut državnog proračuna, priljev bez kojeg bi se država našla u kolapsu. I što se dogodilo? Sezone je bilo, ali 50 posto procijepljenih – nije. Bilo je to još jedno pogrešno predviđanje ministra zdravstva. Statistike kažu da je na početku lipnja s prvom dozom bilo cijepljeno tek 31,9 posto. O tome kada se došlo do procijepljenosti 50 posto stanovništva statistike ne govore ništa. Ništa, zato što se ono što je zacrtano za početak lipnja još uvijek nije dogodilo. Trenutno je, naime, u Hrvatskoj 46,30 posto stanovništva cijepljeno barem jednom dozom cjepiva.

Ne bismo previše dužili, ali spomenimo još samo da to nije Beroš samostalno glavinjao predviđajući razinu procijepljenosti. I njegov šef, premijer Andrej Plenković, u travnju je najavljivao „malo više od 50 posto cijepljenih građana“, doduše za kraj lipnja. I voditelj Službe za epidemiologiju Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, Bernard Kaić, također je tvrdio da će do 1. lipnja u Hrvatskoj procijepljenost biti 50 do 55 posto stanovništva. Njegov nadređeni, ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, Krunoslav Capak, koji se zajedno s Berošem po izbijanju pandemije prometnuo u najviđenije lice na malim ekranima, vjerovao je da se do 1. lipnja može procijepiti 50 posto građana. Unatoč promašenim prognozama ili možda upravo zbog njih Hrvatski zavod za javno zdravstvo (HZJZ) je početkom tog mitskog lipnja na svojim internetskim stranicama objavio informaciju da je do tog perioda cjepivo primilo 31,9 posto građana uz sasvim bizaran naslov: „Izvrsna vijest: Više od pola milijuna osoba završilo je cijepljenje!“. Dobronamjerni čitatelj zasigurno se može upitati kako li bi tek naslov vijesti glasio da su se predviđanja obistinila.

Svatko može pogriješiti, pogotovo u vremenima kada se čovječanstvo susrelo s do sada nepoznatom situacijom i nizom pitanja na koja ne postoje jasni odgovori, ali … Do trenutka dok je isti taj Capak, dan nakon prošlog Božića, po mrklom mraku i hladnoći na zagrebačkom aerodromu dočekivao prve doze cjepiva, a ustanova čiji je ravnatelj objavljivala niz fotografija tog herojskog dočeka, pa i fotografiju na kojoj u maniri kakvog repera Capak pokazuje prstom na kutiju cjepiva na kojoj kulerski sjedi, već je bio poznat stav Hrvata o cijepljenju.

Godinama, sad već i više od desetljeća, obiteljski liječnici muku muče sa sve većim brojem roditelja koji izbjegavaju dovesti svoju djecu na propisanu obaveznu imunizaciju. U nekim dijelovima zemlje to je uzelo toliko maha da su izbijale i epidemije, primjerice zaušnjaka. Uoči dolaska cjepiva u Hrvatsku više medija objavilo je istraživanja javnog mijenja iz kojih je bilo jasno da se 50 do 60 posto građana ne želi cijepiti protiv Covida-19. No, hrvatski dužnosnici kao da to nisu doživjeli, pa će početkom godine ministar Beroš ponoviti mantru kako je interes za cijepljenje „doista velik“ i kako su građani prepoznali važnost cjepiva te „poklonili vjeru znanosti, struci i medicini“. Ups, pokazat će se da ipak nisu.

Antivakseri obilaze po kućama

Proces cijepljenja je stao, pozicije su čvrsto zauzete, a društvo ekstremno polarizirano. Čini se kao da je većina onih koji su se mislili cijepiti to već učinila. Primjerice, u svibnju se dnevno trošilo i preko 40.000 doza dnevno, dok je sredinom listopada kada je pisan ovaj tekst to u prosjeku 4.000-5.000 doza dnevno. Kap po kap.

U međuvremenu je u Zagrebu i nekim drugim gradovima održan niz prosvjeda ljudi koji tvrde da im se epidemiološkim mjerama oduzimaju ustavom zagarantirane slobode, ljudi koji ne žele nositi maske, ljudi koji vjeruju da je koronavirus izmišljotina farmaceutskog lobija, ljudi koji misle da je u cjepivima implementiran čip … Najmasovniji prosvjed ovog tipa nazvan je „Festival slobode“. Posljednji takav trajao je čak četiri sata i održavao se na središnjem zagrebačkom trgu. Okupljenom mnoštvu tamo se obratilo 16 govornika, iznoseći mahom razne teorije zavjere i dezinformacije o virusu i cijepljenju. Moglo se, među ostalim, čuti da je cjepivo „genocidno i zločinačko“, da izaziva smrt i da je bazirano na ubijenoj djeci.

Ovaj mjesec antivakseri su uveli i novi oblik protesta. U večernjim satima dolaze ispred stanova ili kuća dužnosnika koji upravljaju epidemiološkom krizom u Hrvatskoj. Bili su i pred Ustavnim sudom, pred stanom ministra Beroša, a neki dan su došli i pred dom Krunoslava Capaka. Ravnatelj HZJZ-a nije ih ignorirao, nego je izašao i razgovarao s njima te bio izložen uvredama. Na društvenim mrežama se nakon prosvjeda najviše govorilo o Capakovom susjedu koji je, vidjevši ravnatelja HZJZ-a da se raspravlja s prosvjednicima, kratko dobacio – „Kruno, kaj se raspravljaš s krkanima?“.

Izvor: shutterstock.com (foto:Simunovic)

Bizarnostima kao da nema kraja. Hrvatsku je u utorak obišla nevjerojatna vijest. Pacijent koji je zbog koronavirusa bio hospitaliziran u bolnici pobjegao je iz bolničkog kreveta u stan svoje majke gdje je od posljedica bolesti sutradan preminuo. I nije to jedini takav bijeg, bilo je ih je na desetke, no ovaj je uistinu imao tragičan ishod. Javnost je ovaj tjedan šokirala i reportaža RTL-a iz covid bolnice u zagrebačkoj Dubravi. Priča počinje informacijom kako je proteklih mjesec u Hrvatskoj od posljedica Covida-19 preminulo 428 ljudi, a među njima i 23 osobe mlađe od 55 godina i nitko od njih 23 nije bio cijepljen.

U bolnici upoznajemo 53-godišnjeg pacijenta Aleksandra. Otvoreno u kameru govori kako su mu otkrili velike ugruške na plućima i da mu sada liječnici ne daju iz kreveta na respiratornom odjelu. Prije ovoga, kaže, nije imao nikakvih zdravstvenih problema. Unatoč svemu što je prošao i dugom oporavku koji ga čeka, uz smiješak, kaže kako se svejedno neće cijepiti. Na društvenim mrežama među komentarima ovog slučaja, inače, možemo naći i veliki broj onih koji se naslađuju činjenicom da je neka cijepljena osoba umrla od posljedica Covida-19, sve uz prigodne emotikone, neosjetljivost koja je tema za neku drugu priliku.

Prošli je mjesec danima trajala svojevrsna opsada jedne osnovne škole u Krapinskim Toplicama, na sjeveru Hrvatske. Kulminiralo je kada je tridesetak antimaskera upalo u školu gdje sin jednog od njih pohađa osmi razred. Uvjereni su da je propisana zaštitna maska za ulazak u školu kršenje djetetove slobode pa su na silu ugurali dijete bez maske u razred. Pri tom su izvrijeđali zaposlenike škole, a intervenirala je policija. Opsadno stanje trajalo je danima. „Osnovna škola zajamčena je našim ustavom. Nijedan zakon ni ustav ne zabranjuje slobodu disanja. Dosta je terora nad našom djecom“, poručio je nezadovoljni roditelj. Je li se cijepio, možemo samo pretpostaviti.

Najviše umrlih od Drugog svjetskog rata

Zapravo, poprilično je nevjerojatno, koliki broj ljudi misli da Covid-19 ne postoji i, čini se, da ih se u tome ne može razuvjeriti. Čak ni podaci koje nam je nedavno iznio epidemiolog Branko Kolarić, član vladinog znanstvenog savjeta.

„Od Drugog svjetskog rata na ovamo nijedne godine u Hrvatskoj nije umrlo toliko ljudi. Prošle je godine Državni zavod za statistiku objavio točne podatke. Imali smo 57.000 umrlih. Dakle, porast smrtnosti u odnosu na ranije godine je i više nego evidentan“, kaže nam Kolarić, ponavljajući po tko zna koji put kad bi bilo cijepljeno 70 ili 80 posto stanovništva sada bismo mogli normalno živjeti, bez strogih epidemioloških mjera.

Javnom diskursu ne pomažu ni istupi nekih političara, na primjer predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića, koji je od početka pandemije imao niz neprimjerenih ili nesmotrenih izjava u duhu narodne poslovice „što na umu, to na drumu“. Hrvatski predsjednik često je zvučao kao da upravo ide na „Festival slobode“ pa je tako jednom prilikom rekao da će „pandemija nestati čim se prestane govoriti o njoj“, drugom da se moramo priviknuti i da to nije „neka velika bolest, nego kao karijes“. U prvom valu je inzistirao na rukovanju i ismijavao alternativne načine pozdravljanja, a nakon što se cijepio počeo je govoriti svim cijepljenima da skinu maske jer im to ne treba ako su cijepljeni. Srećom, Zoran Milanović ne upravlja krizom.

Ali što su napravili oni koji njome uistinu upravljaju? Gotovo ništa ili malo toga. Unatoč svim upozorenjima, pa i onda kada su shvatili da je proces cijepljenja skoro pa stao, Vlada se ponašala kao da je sama činjenica da su pribavili veliki broj cjepiva već sasvim gotov posao. Kampanja koju su vodili kako bi uvjerili građane u nužnost cijepljenja bila je sasvim neosmišljena i nevidljiva u javnom prostoru, kao da će par neinventivnih floskula biti dovoljno za promjenu nečijeg mišljenja. Za razliku od odgovornih, mediji u Hrvatskoj su preuzeli tu ulogu, ali mediji niti mogu niti trebaju raditi posao onih koji upravljaju krizom.

Nedostatak hrabrosti

U početku su i imali šansu da ih se shvati ozbiljno, sve dok se nisu kompromitirali nizom politički motiviranih odluka kojima su se epidemiološke mjere tumačile od prilike do prilike, prema ničim opravdanim potrebama. I sada ministar Beroš kuka kako su crne brojke kojima svjedočimo posljednjih tjedana rezultat činjenice da je premali broj građana cijepljen. Kao da takav epilog nije bio jasno predvidljiv još prije nekoliko mjeseci ili još onda kada su mediji objavljivali ankete o odnosu Hrvata prema cijepljenima. Da ne govorimo kako je i samo Ministarstvo zdravstva u mjesecima i mjesecima iščekivanja cjepiva, ali i kasnije, moralo provoditi sustavna istraživanja po tom pitanju, a kako bi mogli osmisliti učinkovitu strategiju. Ali to bi ih, očito, bilo previše tražiti.

Neobičan respekt vlasti pokazuju prema antivakserima. Već je dosta vremena prošlo otkako su u Hrvatskoj uvedene Covid potvrde, ali ih se primjenjuje minimalno, uglavnom za veće koncerte u zatvorenim prostorima, ulaz na neka sportska natjecanja ili vjenčanja. Najdalje što se otišlo je uvođenje potvrda ili negativnih testova od početka ovog mjeseca za uposlene u zdravstvenom sustavu i ustanovama socijalne skrbi, a i ta je odluka izazvala val nezadovoljstva. Za više od toga, izgleda, ova vlada nema hrabrosti. Barem za sad.

Šira primjena, izgleda, ne dolazi u obzir. Nakon što je ovih dana nekoliko medija izvijestilo kako bi od 1. studenog Hrvatska mogla uvesti primjenu Covid potvrda na sve ugostiteljske objekte, trgovačke centre i neke društvene djelatnosti, glasnogovornik vlade Marko Milić brže-bolje je poslao priopćenje u kojem to demantira. „O tome se u Vladi i Stožeru civilne zaštite RH, koji donose mjere, nije razgovaralo“, poručio je. Primijetivši da je broj novozaraženih zadnja dva dana najviši u zadnjih pola godine zaključio je kako je potrebno uložiti „dodatne napore za ubrzanje procesa cijepljenja i potaknuti sve koji još oklijevaju da se cijepe, jer je to jedini izlaz iz ove pandemije“. Kakve napore i kakav to čarobni štapić imaju u vladi, apsolutna je nepoznanica.

O autoru:

Ivor Fuka glavni je urednik neprofitnog internetskog portala Lupiga.Com. Završio je studij povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a novinarstvom se bavi od 2001. godine. Radio je u više hrvatskih medija poput Novog lista, Vjesnika, Radio Studenta ili Poslovnog dnevnika te surađivao s brojnim regionalnim i europskim medijima. U fokusu njegovog novinarskog interesa su teme iz područja ljudskih prava i medijske politike.

Tekst je nastao u sklopu izdanja “Priča iz regije” kojeg provode Res Publica i Institut za komunikacijske studije, u suradnji s partnerima iz Crna Gora (PCNEN), Hrvatske (Lupiga), Kosova (Sbunker), Srbije (Autonomija), Bosne i Hercegovine (Analiziraj.ba), Albaniji (Exit News), Slovenije (DKIS) I Grčke (Macropolis), u okviru projekta „Poveži točke: poboljšane politike kroz građansko učešće“ uz podršku britanske ambasade u Skoplju.

Related Posts