Teorije zavera nude komplikovana, a logična rešenja i zato se lako prenose
Teorije zavera nude komplikovana, a logična rešenja i zato se lako prenose

Teorije zavera nude komplikovana, a logična rešenja i zato se lako prenose

Foto: Flickr

Kristina Radomirović: „Teorije zavere se uvek trude da polarizuju svet, da ga podele na one koji su zli i one koji su dobri, to jest one harizmatične ličnosti koje će sada za dobrobit čovečanstva s nama da podele ta skrivena znanja i da nas na neki način pouče o tome ko radi protiv nas.“

Pandemija korona virusa izazvala je, ne samo zdravstvenu, već i socijalnu i ekonomsku krizu, kao i masovnu produkciju teorija zavera. U vreme sveopšteg straha i panike, teorije zavere nailaze na plodno tlo. Kristina Radomirović, studentkinja doktorskih studija etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, bavi se apokaliptičkim narativima u tradicionalnom i savremenom folkloru, s fokusom na prostorima bivše Jugoslavije u postsocijalističkom kontekstu. Objavljujemo intervju iz emisije Kontrola leta Radija Študent. Sa Kristinom Radomirović razgovarao je Sašo Puljarević.

Kažite nam za početak šta su to zapravo teorije zavere, odnosno, koje su glavne karakteristike prisutne kod većine njih?

Kada govorimo o teorijama zavere, zapravo govorimo o jednom složenom korpusu narativa, u nekom najširem smislu. Od pseudonaučnih teorija, preko urbanih legendi, kako se to popularno zove, različitih tračeva, nekih svedočanstava, ispovesti, iskustava svedoka, različitih proizvoljno složenih podataka. Mi operiramo s jednim vrlo širokim spektrom tekstova. Ono što je recimo nešto što ih povezuje je to da se uvek formiraju u kontrastu s nekim mainstream mišljenjem. Bilo da je to mainstream mišljenje institucionalno, bilo da je akademsko, bilo da je naučno ili recimo da je zapadno. Sledeća stvar koja ih sve povezuje jeste to da one uvek podrazumevaju neki princip drugosti unutar njih samih. Uvek imamo polarizaciju na one koji su dobri, koji su otkrili neku vrstu podataka, in na one koji su loši, koji zapravo rade u korist zlog. Ta se drugost može tumačiti na više nivoa.

Jedna od najočitijih drugosti s kojima se dosta često srećemo jeste rasa. U okviru te drugosti na principu rase formiraju se različite, recimo, antisemitske teorije zavere. Zatim ta drugost može biti klasna. To su recimo one teorije zavere kako se u svetu priprema jedna velika komunistička revolucija. One su pogotovo zastupljene u Sjedinjenim Američkim Državama, gde te socijalističke ideje nikad nisu imale neku svoju realizaciju ni neko svoje utemeljenje. Sledeća je, recimo, religijska drugost, to su one različite teorije zavere koje se tiču nekih tajnih arhiva, recimo Vatikana. Potom imamo jedno aktuelnu teoriju zavere, u kojoj se govori kako migranti naseljavaju Evropu ne bi li nasilno i revolucijom islamizovali Evropu.

Ono što uočavamo u tome jeste da uvek postoji neka vrsta neprijatelja, neprijatelja iznutra ili spolja, s kojim se mi kao osvešćeno stanovništvo konfrontiramo kada ulazimo i učestvujemo u nekoj vrsti teorija zavere. Teorije zavere dosta teže retorici preteranosti. Često se baziraju na nekoj vrsti senzacije i zbog toga one vrlo lako nalaze svoj put do žute štampe ili nekih tabloidnih medija, vrlo lako se primaju u tom kontekstu. Teže i fatalizmu, što je vrlo ozbiljno i mi se, kao folkloristi, uvek trudimo da razotkrijemo kada se susretnemo s nekom vrstom teorije zavere.

Ono što neke od njih doživljavaju u nekom svom krajnjem stadijumu razvoja jeste težnja apokaliptičnosti ili milenarističnosti. Apokaliptične teorije zavere zapravo podrazumevaju neku vrstu svetskog manevrisanja u svrhu toga da svet bude uništen. To su recimo sve vrste teorija zavere koje počivaju na nuklearnom ratu koji nam predstoji ili na veštački u laboratoriji proizvedenim virusima, koji se koriste da bi se populacija smanjila.

S druge strane imamo milenaristične teorije zavere i jedna od najpoznatijih milenarističnih teorija zavere, je new age pokret iliti novo doba, koje govori da će posle neke velike katastrofe, bila ona politička, ekonomska ili klimatska, doći do neke vrste sveopštog preobraćanja ljudi kada ćemo svi ući u novo doba gde ćemo živeti u nekoj vrsti utopije. Dakle, one uvek operiraju s univerzalističkim principima, bilo da govorimo o uništenju celog sveta ili o transformaciji čovečanstva u neku vrstu nebeske utopije. U krajnjem stadijumu uvek dolazi do fatalističkih kategorija.

Religijska perspektiva teorija zavera je vrlo važna jer se i same često sastoje od verovanja u nešto. Ali ne samo verovanje, već i neke druge ideje i fenomeni približavaju ih religiji. Neke od njih su recimo harizmatične ličnosti koje obično propagiraju teorije zavere, koje nas obično podsećaju na vođe nekih alternativnih religijskih pokreta, recimo sajentolozi i tako dalje.

Teorije zavere, odnosno, teoretičari zavere se uvek trude da polarizuju svet, da ga podele na one koji su zli, bilo da su oni recimo iluminati, masoni, vanzemaljci ili recimo vlada, i na one koji su dobri, to jest one harizmatične ličnosti koje će sada za dobrobit čovečanstva s nama da podele ta skrivena znanja i da nas na neki način pouče o tome ko radi protiv nas. Taj konspiracizam kao neka vrsta načina mišljenja je ovde ključan.

Kristina Radomirović, lični arhiv

Spomenuli ste da ste folkoristkinja. Koji su naučni pristupi izučavanju teorija zavere?

Teorijama zavere možemo da pristupimo iz više perspektiva. Čisto folkloristički pristup je upravo taj koji sam vam sada opisala. Mi proučavamo strukturu određene teorije zavere, načine prenošenja, da li se one mahom vezuju za neki internetni kontekst ili se vezuju za neki usmeni prenos ili se recimo prenose mahom preko društvenih mreža. Tu imamo one ulančane mejlove, prosledi ovo na pet brojeva, i tako dalje. Trudimo se da povežemo određeni narativ, jednu fikciju s onim što se dešava u stvarnom životu, tj. kako se ljudi ponašaju kada žive određenu teoriju zavere – to je nešto što zanima jednog folkloristu. Sociološki pristup bi bio više vezan za proučavanje javnog mnjenja, medija, recimo vrste distribucije tih teorija zavere u javnom prostoru. Zatim, kako teorije zavere utiču na neku vrstu političke aktivnosti političkih vođa, partija itd. Sociolozi se takođe bave strukturom zajednice koja veruje u određene teorije zavere, dakle, da li će ljudi koji su imali neko postsocijalističko iskustvo više verovati u neke teorije zavere koje tiču recimo antisemitizma ili će biti obrnuto.

Psiholozi recimo pristupaju teorijama zavere kada proučavaju taj konspirativni mindset pojedinca. Nema mnogo psiholoških studija teorija zavera, ali se one mahom baziraju na kreiranju skala prema kojima mi određujemo koliko je pojedinac sklon konspiracizmu kao jednom svetonazoru. Jedna zanimljiva stvar proizilazi iz psiholoških studija, a to je da su ljudi koji su skloni da veruju u jednu teoriju zavere obično skloniji da veruju u još neku.  Dakle, funkcioniše kao lančani princip.

Najbolje podatke svakako dobijamo iz interdisciplinarnog pristupa, zato što, pogotovo kad govorimo o humanističkim naukama, ne možemo uvek jasno govoriti o različitim metodama. U svakom slučaju postoji epistemološko pitanje u centru svega toga. Zašto bismo se mi, kao neko ko se bavi naukom, bavili teorijama zavere, koje na neki način prkose samom naučnom mišljenju. To je malo paradoksalno.

Teorije zavere se uvek vezuju za društvene tenzije i to je ono što je ključno. Prepoznavajući šta se krije iza određenih fikcija, određenog motiva mi zapravo shvatamo o kakvoj se anksioznosti u jednoj zajednici u stvari radi.

Kako uopšte nastaju teorije zavere, odnosno, za kakve se društvene promene vezuju?

Kada govorimo o modernim teorijama zavere, vezujemo ih za dvadeseti vek i za masovne sisteme komunikacije, tako da u predindustrijskom periodu mi nismo mogli da imamo teorije zavere u modernom smislu. Dakle, prva faza je s kraja 19. i početka 20. veka koja se vezuje za razvoj radio komunikacije.

Drugu fazu, ako posmatramo istorijski, vezujemo za hladni rat, kada je došlo do najveće polarizacije između Istoka i Zapada i kada su se formirala dva politička bloka. Jedan koji se vezuje više za kapitalističko uređenje i drugi za socijalistička uređenja. Teorije zavere se uvek vezuju za neku vrstu političkog, društvenog ili ekonomskog događaja ili, da budem preciznija, za političke, društvene ili ekonomske krize. Vrlo velika količina teorija zavere razvijena je za vreme hladnog rata upravo zbog te nemogućnosti da se spozna taj istočni, socijalistički drugi.

Najpoznatija teorija koja potiče iz tog perioda je ta ideja o tajnom nuklearnom ratu koji se priprema. Za njega se vezuje niz čudnih društvenih praksi kao što su izgrađivanje tajnih skloništa pa čitavi pokreti, pogotovo u Americi, koji se zovu preperski pokreti gde se ljudi pripremaju za nuklearni rat koji nadolazi. Onda recimo čitav narativa o zombijima, koji je i dan danas vrlo živ, u modernom smislu zapravo proizilazi iz straha od radijacije koja može da nastane usled nuklearnog rata.

Sledeća faza u razvoju moderne teorije zavere je vezana za devedesete godine, naravno za digitalnu revoluciju, kada se internet na neki način demokratizovao, postao dostupan većem broju ljudi i kada počinje intenzivna globalizacija. Jedna od najpoznatijih teorija zavere koje su tada doživele uspon jeste new world order, novi svetski poredak, koja se uglavnom bavi time da će neke elite da preuzmu kontrolu nad brojem populacije, nad načinom života itd.

Poslednja faza jeste ekspanzija društvenih medija, negde od dvehiljaditih godina napred. Za naš prostor je recimo zanimljivo to što smo mi imali duži period tranzicije iz socijalističkog u kapitalističko društvo, koji možda po nekima i dalje traje, tako da je kod nas malo zakasnila ta poslednja faza, zato što su jednostavno bile takve ekonomske prilike.

U svakom slučaju, da zaključim, vezuju se za masovne sisteme komunikacije, dakle pre toga nisu mogle postojati ili nisu mogle postojati u takvom obliku kakvom ih imamo danas.

Kako su digitalizacija i naročito internet uticali na prenošenje pa samim tim i na sadržaj teorija zavere?

Kada govorimo o samom početku teorija zavere, njihovu transmisiju vezujemo uglavnom za lokalne mini radio stanice, koje su neke harizmatične ličnosti osnovale baš iz tog razloga da bi pripovedale svoje teorije zavere. Tada su sami narativi oko teorija zavere bili mnogo monolitniji. Normalno, pošto su dolazili iz pozicije jednog čoveka, odnosno, jedne ideološke pozicije. Međutim danas, tj. s pojavom interneta, susrećemo se s mnogo disperzivnijim pričama.

Iako jedna teorija zavere postoji na globalnom nivou, dakle nalazimo je na više od dva kontinenta, često se lokalizuje u neki regionalni kontekst. Jer svaki folkloristički narativ, svaka folkloristička priča, da bi se u nju verovalo i da bi moglo u nju da se veruje, mora da ima aspekat lokalizacije. Recimo HAARP teorija zavere, koja se vezuje za ceo sistem chemtrails teorija zavere, kod nas se recimo jako lepo lokalizovala. Ako pratite malo medije od 2016. kad je bila najaktualnija ta teorija zavere u tabloidima ili recimo na nekim blogovima, zapravo možete videti kako su sada zli Hrvati poslali Srbima u Vojvodini HAARP da kontroliše njihovo vreme, pa onda Srbi vraćaju udarac, šalju svoj HAARP u Slavoniju ili tako nešto.

Dakle, teorije zavere se vezuju za neke već postojeće nacionalne tenzije i onda se na kraju preoblikuju u skladu s nekim novim vrednostima, kao što je sad strah od kontrole uz pomoć hemije, uz pomoć onoga što je nepoznato i nedostupno ljudima, a to je molekularna biologija, hemija, meteorologija itd.

Izvor: Informer.rs

Prema vašim dosadašnjim istraživanjima, koliko je našem regionu svojstveno verovanje u teorije zavere?

U suštini gde god postoji neka vrsta nedostatka, u smislu nejasnog informisanja, ili neka kriza verovanja u ono što se čuje, nalazimo plodno tle za razvoj neke teorije zavere. Najbolji primer za to jeste 2015. godina kada se otvorio balkanski koridor i kada je dosta migranata prelazilo Balkan s ciljem da stigne do Zapadne Evrope. Postoji niz teorija zavere koje su se razvijale u tom trenutku. Dakle, uvek mora da postoji neka vrsta okidača koji će neke već postojeće drugosti da aktualizuje. Recimo s tim migrantskim teorijama zavere se povezala teorija zavere o Sorošu, koji navodno finansira nevladine organizacije na prostoru bivše Jugoslavije.

Dakle, gde god postoji neka vrsta disonance u javnom prostoru, imaćemo razvoj teorija zavere, mada ne možemo sada da kažemo da su teorije zavere svojstvenije regionima koji su recimo ekonomski slabiji. To apsolutno ne bi bilo tačno, zato što, ako gledamo iz perspektive folkloristike, svaka zajednica je sklona fikciji, sklona je izmišljanju priča, samo će se te teorije zavere razlikovati u odnosu recimo na neku vrstu regionalnog interesovanja.

Tako kod nas recimo uopšte neće biti zastupljene teorije zavere koje se recimo vezuju za ubistvo Kenedija ili o tome da je Elvis Prisli još uvek živ negde tamo na Bahamima, ali će recimo biti živa teorija zavere o tome da je recimo Tito još uvek živ ili da su neke druge figure, koje su jednostavno obeležile neki istorijski period, još uvek negde tu među nama, da se skrivaju. U tom smislu, u zavisnosti od potrebe, interesovanja, od već postojećih tenzija u društvu neke se nove globalne teorije zavere samo instaliraju u lokalni kontekst i dopunjavaju lokalnim motivima, lokanim ličnostima i, naravno, lokalnim tenzijama. 

U trenutnoj društvenoj situaciji očekivano pojavio se veliki broj teorija vezanih za virus Kovid-19. Jedna od čestih teza je da su virus stvorili u laboratoriji pa se mi zapravo nalazimo u neko biološkom ratu. Meni sve to liči na principe mitologije, na primer, ne znamo zašto grmi i seva pa smislimo da neko božanstvo baca munje, pa tako i sad, ne znamo tačno kako je virus nastao pa zato sigurno iza svega toga stoje neki zlikovci.

Da, u nekom semiotičkom smislu mi govorimo o formiranju novih mitologija, pogotovo sada oko korona virusa. On ne samo da predstavlja neku vrstu zdravstvene krize, nego najavljuje nadolazeću ekonomsku krizu i odražava već postojeću političku krizu. Teorije zavere nisu toliko autentične koliko se to misli. Recimo teorije zavere vezane za korona virus kreću još iz vremena kada je on zapažen u Kini. Postojali su određeni Tviter korisnici koji su navodno došli do nekih tajnih fotografija gde se stanovnici Vuhana ponašaju kao zombiji. Sa tim je krenula cela ta teorija zavere o tome da dolazi zombi apokalipsa. I, naravno, zbog toga što mi dan danas imamo geopolitičku situaciju polarizovanog sveta na Istok i na Zapad, pojavila se teorija da je Amerika na neki način veštački iskonstruisala taj virus i poslala ga u Kinu.

Međutim, kada se virus pojavio u Americi, tj. SAD, postojala je teorija zavere da su Kinezi namerno iskonstruisali virus, prvo ga plasirali u nekom svom lokalnom, test okruženju, pa ga onda prebacili u SAD. I, naravno, sad se tu uključuje i Putin, kako je zapravo on bio taj koji je proširio virus u jednu i drugu zemlju. To su dakle te velike sile koje se uvek na neki način sučeljavaju na toj nekoj istorijskoj pozadini.

Slične teorije zavere da je virus napravljen kao biološko oružje postojale su i kada je bila epidemija ptičjeg gripa pa onda kada je bila epidemija svinjskog gripa pa onda kada je bila epidemija SARS-a, MERS-a, dakle, sve tako redom. Uvek postoji strah od toga da je virus veštački iskonstruisan, ali jednostavno u biološkom smislu je to još uvek nemoguće. Nismo još toliko napredni.

Postoje i teorije zavere da su recimo klimatski aktivisti prouzrokovali korona virus jer se sada zbog posledica pandemije smanjuje zagađenje planete Zemlje. Neke od tih stvari čak su ekranizovane u nekim blokbasterima. Teorije zavere vrlo često nađu svoj put do kinematografije ili do nekih drugih proizvoda popularne kulture.

Ono što ljudi uglavnom zaboravljaju jeste to da teorije zavere uglavnom nude neko hiperkomplikovano rešenje. Zašto bi lakše bilo verovati u to da je virus jednostavno našao svoj put do ljudskog organizma, nego u to da je virus veštački iskonstruisan, da je s nekom namerom instaliran u neku treću zajednicu i tako dalje. Uglavnom teorije zavere uvek nude ekstremno komplikovano objašnjenje s tom idejom da bi zvučale što istinitije. Načelno su one vrlo komplikovani narativi koji nama daju jedno uzročno-posledično slaganje podataka koje nama deluje logično. Upravo to je ono što je kod njih najopasnije, to da one deluju vrlo logično i da se zbog toga vrlo lako prenose dalje.  

Izvor: Cenzolovka.rs

Iako nam se u većini slučajeva čine bezazlenim i smešnim, moramo da istaknemo da ponekad ipak imaju i stvarne i opasne posledice za društvo.

Tu se definitivno slažem s vama. Zavisi, naravno, od toga kakva je teorija zavere i koliki je njen potencijal da bude opasna. Neke teorije zavera mogu oko sebe da formiraju čitavu supkulturu. Kao primer bih navela teorije zavere o vanzemaljskim  otmicama. Teorije zavere mogu da podstreknu formiranje različitih pokreta, protesta, objavljivanja publikacija sa ciljem da šire tu svoju ideju. Cilj je načelno osvestiti ljude o nekoj istini koju teoretičari zavere propagiraju.

E, sad tu postoji jedan veliki problem, kao što ste vi rekli, da te posledice često mogu biti vrlo opasne. Teorije zavere „vakcine izazivaju gore bolesti“ ili recimo čak teorije zavere da preko vakcina mi u svoj organizam dobijamo neku vrstu čipa uz pomoć kojeg nas naša vlada ili neka svetska vlada, masoni, Iluminati, šta god, kontrolišu. To je jako veliki problem, zato što recimo fanatično i nekritično verovanje u teoriju zavere često može da izazove neke jako velike i jako loše društvene posledice.

Svaka teorija zavere u nekom trenutku doživi vrhunac popularnosti i posle nekako počinje da iščezava. Kako, odnosno, da li uopšte teorija zavere može da iščezne?

Postoji nekoliko mogućih načina po kojima teorija zavere može da doživi neku svoju kulminaciju. Jedan od najmogućnijih ishoda je da opadne interesovanje, tj. da se ukloni ili da se smanji društvena tenzija koja prouzrokuje teoriju zavere. Tako da očekujemo da će nakon korona virusa oslabiti i broj teorija zavere vezanih za taj virus.

Teorije zavere često svoj kraj iliti svoju kulminaciju doživljavaju sa parodiranjem. I sami znamo iz teorije književnosti, kada govorimo iz neke folklorističke perspektive, da uvek kada počne da se pojavljuje parodija na neku priču, na neki način pripovedanja, dolazimo do iscrpljivanja tog narativa. Parodija nam je signal da su recipijenti, konzumenti jednostavno prezasićeni nekom pričom. Kada su se zombiji prvi put pojavili u kinematografiji, u tom trenutku nije bilo šanse da imamo parodiju na zombije, ali sada već primećujemo da je narativ iscrpljen i da nam zapravo s većim brojem parodija, kultura na neki način suptilno govori da je to već malo dosadno.

Treća opcija jeste transformacija. To je vrlo čest slučaj. Dobar primer su antisemitske teorije zavere, tj. da Jevreji navodno tajno upravljaju svetom. Te teorije postoje jako dugo i uopšte nisu proizvod dvadesetog veka, međutim u dvadesetom veku su doživele svoju tragičnu kulminaciju. Ali one se nastavljaju i dalje, recimo već spomenute Soroševe teorije zavere jako se često vezuju za antisemitske teorije zavere. Dakle, one se transformišu i uklapaju u neke nove aktuelne teorije zavere. 

Ali ponekada, to se navodi u literaturi, mogu da se ispostave i kao tačne. Recimo niz teorija zavera koje su kružile tokom drugog svetskog rata, kao recimo da će Hitler napasti Poljsku, na kraju su se ispostavile kao tačne. To je vrlo retko i to je jedna krajnost koju ne bih dalje problematizovala.