Razgovor vodila Tamara Raftović Loštrek
Sandra Dukić je prva umetnica sa javnim feminističkim delovanjem na prostoru Republike Srpske. Rođena je u Rijeci a Akademiju likovnih umjetnosti završila je u Banja Luci, gde trenutno živi i radi. Kroz svoj umetnički rad otvoreno ukazuje na aktuelne probleme tranzicije u posleratnom društvu, kao i na problematiku nasilja nad ženama. Izlagala je u Center for Book Arts New York, Splatterpool Gallery (Njujork, SAD), Nacionalnom centru savremene umetnosti (Sankt Petersburg, Rusija), Delaware Centre for Contemporary Art (Vilmington, SAD), Muzeju savremene umjetnosti (Banja Luka, Bosna i Hercegovina), Muzeju savremene umetnosti Vojvodine (Novi Sad, Srbija) i Muzeju grada Skoplja (Makedonija). 5. oktobra će se u okviru festivala Mesto ženk, predstaviti publici u Ljubljani svojim performansom “Sama pala sama se ubila” u 20.15 časova, u galeriji Škuc.
Kako si i kada počela da se baviš problematikom identiteta žena na području Balkana i nasilja nad ženama?
Kada sam imala problema sa vlastitim identitetom kao žena. Prva serija mojih radova zvala se “Savjeti” i u njima sam počela istraživati fenomen ženskih savjeta kao univerzalnih primjera sreće. Udaj se, Rađaj, Budi pametna, Pamet u glavu, Ćuti kad muškarac priča, samo su neki od njih. Sve to me je odvelo dalje ka istraživanju kakav je zaista danas položaj žene u Bosni. Često sam na pojedinim svojim izložbama dobijala kritike kako žene imaju mnogo veća prava, pa sam odlučila da napravim jedan realniji prikaz situacije u društvu. Od samog početka sarađujem sa Sigurnom kućom u Banja Luci i sa još nekim ženskim organizacijama. Sve to me je odvelo toliko daleko da sam radila neke projekte koji više nisu imali umjetnički već aktivistički karakter
Boris Glamočanin i ti ste za rad »LJUBIJA UBIJA« dobili nagradu Zvono, jednu od najprestižnijih umetničkih nagrada u BIH. Molim te, ispričaj nam nešto više o samom radu i saradnji sa udruženjem žena »Rudarka«.
Prvi put sam doživjela Ljubiju kada sam se tamo zasposila kao nastavnica likovne kulture (često znam reći da me ništa u životu nije toliko promjenilo kao ta sredina). Ljubija je bivše rudarsko naselje, mjesto u kojem se u bivšoj Jugoslaviji jako dobro živjelo. Dešava se nesretni rat i velika većina stanovnika napušta Ljubiju. Kada se rat završio država smješta izbjeglice koje nisu imale gdje da idu baš tamo. Rudnik danas ne radi, nezaposlenost je 80 posto, sva infrastruktura je prilagođena rudniku. Ljudi danas žive od bijedne socijalne pomoći, koja u Bosni iznosi 20 eura, zaboravljeni od svih, bez snova o nekom boljem sutra. To je i danas najtužnije mjesto koje sam ikada vidjela. Naravno da sam nakon par mjeseci vec razmišljala kako mogu da im pomognem. Boris i ja smo otputovali zajedno više puta u Ljubiju i odlučili smo da napravimo rad preko kojeg bi prvenstveno ljude u Bosni upoznali da takvo mjesto postoji i da, nažalost, nije jedino. Napravili smo rad koji je činio jedan stol sa četiri stolice iz kojeg se čuo razgovor Borisa, Gorane Bosnić i mene kako dijelimo iskustva sa ljudima iz Ljubije. Većina posjetitelja izložbe na kraju je pitala da li su te priče istinite jer su zvučale nevjerovatno. Zajedno sa udruženjem žena “Rudarka” iz Ljubije dizajnirali smo pokrivala za oči i uši koja su se prodavala na izložbi i sav novac je išao udruženju.
Nagrada Zvono vam je donela i put u Njujork gde je predstavljen i vaš rad »Put za Njujork« u kome se bavite problematikom neprihvatanja drugog i drugačijeg. Da li možeš da nam kažeš nešto detaljnije o radu, saradnji sa Borisom, izložbi i utiscima koje si donela iz Njujorka?
Njujork je došao kao neočekivana nagrada za naš rad, nešto o čemu smo maštali. Rad “Put za Njujork” je nastao kada smo prvi put aplicirali za nagradu Zvono. U njemu smo pokušali da na ironičan način predstavimo želju svakog umjetnika da ode iz svoje zemlje. Boris i ja smo se bavili osjetljivim temama i često smo bili kritikovani i etiketirani. Ideja je bila da prikažemo kako svaka osoba koja napusti svoju zemlju, pored onih fizičkih kofera, nosi i onaj nevidljivi teret kojeg postaje svjestan tek kada otputuje. Tu su brojni strahovi, kompleksi i problem sa identitetom sa kojima se moraš suočiti, a naša generacija koja je odrasla u ratu ima puno neprerađenih strahova. Boris danas živi u Njujorku i neke od tih strahova je morao preraditi tamo.
Njujork je grad u koji si zaljubljen i prije nego što tamo otputuješ, on je toliko fascinantan da ne mozeš ostati ravnodušan. Za umjetnika je također sjajan, jer je svako pozicioniranje u nekim drugim sredinama od velike važnosti. Bitno je osjetiti na koji način gledaju na tvoju umjetnost neke druge sredine. Mene su svojevremeno savjetovali da rečenice na svojim radovima pišem na engleskom ali i dalje smatram da nas baš takve različitosti ustvari i izdvajaju. Kada se baviš problemima u svojoj zemlji sigurno je da i u svakoj zemlji postoji sličan problem, to odlazak u neke druge sredine čini još bitnijim. Treba biti umjetnik koji iz svoje zemlje gradi svoju karijeru. U Njujorku sam upoznala jako puno ljudi koji se na neki način bave umjetnošću, prevelika je konkurencija i tamo sam shvatila da je bolje graditi karijeru iz dvije zemlje, dve baze.
Koji su najčešći problemi sa kojima se suočavaš kao umetnica koja živi i radi u Bosni i Hercegovini?
Problemi sa kojima se ja suočavam, suočava se i svaki građanin Bosne i Hercegovine. Tu ne bih pravila razliku. Kultura je na očajnom nivou ali je i veliki broj nezaposlenih ljudi, fabrike ne rade, korumpiranost je na najvišem nivou. Kada sam bila mlađa teško sam se nosila sa lošim komentarima zato što se bavim nasiljem nad ženama, danas je to nešto što sam prevazišla. Moji najveći problemi i kao umjetnice i kao građanke su vezani za stanje u državi.
Kako kao umetnica uspevaš da dođeš do sredstava za svoje projekte?
Do sada sam se sama finansirala, uglavnom zato što radim u okviru budžeta koji imam. Ideja mi je najbitnija i pokušavam DA se uklopim u budžet. Nedavno sam otplatila neki kredit za izložbu koju sam davno imala i ona mi danas stoji u podrumu. Mislim da tako više neću raditi. Moja umjetnost je takva da bih većinu svojih izložbi mogla u putnoj torbi ponijeti sa sobom.
U oktobru 2013. si sa radom »Bosanka« učestvovala na izložbi u galeriji Channel Zero u Ljubljani. Kako ti se čini savremena slovenačka umetnička scena? Da li je otvorena za saradnju sa umetnicima iz BIH? Kakva iskustva imaš po pitanju saradnje u okviru regiona?
To je bila jedna mala izložba, intimnog karaktera. Savremenu umjetničku scenu poznajem preko svojih kolega i prijatelja Lenke Đorojević i Mateja Stupice, ovogodišnjih dobitnika nagrade grupe OHO. Jako cijenim njihov rad, ne samo na subjektivan način zato što su mi prijatelji.
Ove godine ću izlagati na City of women i sva moja iskustva do sad su bila pozitivna.
Na izložbi »Moja kuća je i tvoja kuća« u Historijskom muzeju BIH u Sarajevu u oktobru 2014. prikazan je i tvoj performans »Sama pala, sama se ubila«. Na otvaranju izložbe si sedela i vezla za stolom sa belim stolnjakom koji je bio prekriven gazom i medicinskim kopčama ispod kojih su bili razbijeni tanjiri, dok je publika slušala audio snimak razgovora sa jednom od žena korisnica sigurne kuće u Banja Luci. Iznad tebe je bio okačen izvezen natpis Sama pala, sama se ubila, što je ujedno i naziv performansa. Otkud inspiracija za tako »zanimljiv« naziv?
Izložba je nastala u saradnji sa “Crvenom” iz Sarajeva i na poziv Danijele Dugandžić kustoskinje izložbe. Izložba otvara vrata privatnog i postavlja ga u javno a konkretno moj rad “Sama pala sama se ubila” govori o temi nasilja u porodici. Porodično nasilje se i dalje smatra privatnim problemom a žena koja ne uspjeva da se izbori sa tim se osuđuje. Prvi put sam čula rečenicu: “Sama pala sama se ubila” kada su komšije komentarisale slučaj žene koja je završila u bolnici od batina svog muža. Ovaj rad će biti prikazan i u Ljubljani na City of Women.
I za kraj nam još reci čime se trenutno baviš?
Trenutno se spremam za ižlozbu na kojoj ću učestvovati u Ljubljani, promocijom slikovnice koju sam ilustrovala i radom na nekim novim projektima koje ću realizovati sljedeće godine. Trudim se da radim stvari koje me inspirišu a život u Bosni donosi previše tema za rad. Ono što me već neko vrijeme zanima je film pa se nadam DA ću napokon snimiti nešto.
Fotografije u prilogu: ljubaznošću umetnice