Moje doseljeničko iskustvo: Brak sa dozvolom za boravak u EU*
Moje doseljeničko iskustvo: Brak sa dozvolom za boravak u EU*

Moje doseljeničko iskustvo: Brak sa dozvolom za boravak u EU*

Autorka: Irena Vujčić Pavlović

U Sloveniju sam prvi put došla 2001. godine u posetu svome tadašnjem dečku, današnjem mužu. Dečko- muž je dobio posao u jednoj programerskoj firmi i preselio se u Sloveniju. Nismo puno verovali u brak pa nam je venčanje bilo na poslednjem mestu. Viđali smo se tako što je u početku on dolazio svaki mesec u Beograd a kada je potrošio sav odmor, ja sam odlazila u Sloveniju. Za svaki odlazak u Sloveniju morala sam u slovenačkom konzulatu u Beogradu da izvadim vizu koja je koštala 35 eura i morala je biti potkrepljena gomilom dodatne dokumentacije: garantno pismo iz firme mog dečka/muža, izpis njegovih plata, zdravstveno osiguranje, potvrda sa mog fakulteta da sam studentkinja. Viza se obično izdavala na 15 dana ali mi je ponekad uspevalo da dobijem i na tri meseca sa više ulazak i izlazaka.

I sama putovanja autobusom nisu bila ni jednostavna ni jeftina. Zbog viznog režima kroz Hrvatsku, putovalo se preko Mađarske, magistrlnim putem kroz šume i zamrla sela, putem koji je išao uz samu Hrvatsku granicu ali se u Hrvatsku nije moglo. Hrvatska viza je bila skupa (oko 60 eura), jednokratna i još teže se dobijala zbog zategnutih odnosa Srbije i Hrvatske. Da ne bismo ostali totalno izolovani, Mađarska je skinula vizni režim i tako je najkraći put od Srbije do Slovenije išao preko Mađarske. Na pola puta, negde usred mađarske nedođije, presedalo se iz srpskog u slovenački autobus. Srpski autobus nije mogao da uđe u Sloveniju zbog preskupih taksi i osiguranja a kao neizbežni reciprocitet, Srbi su uveli takse na slovenačke autobuse. Putovanje je trajalo 16, a nekada i više sati, uz stalnu brigu da nisi možda nešto zaboravio u drugom autobusu. I nakon jednog takvog putovanja, koje je zbog poplava u Mađarskoj, trajalo više od 24 sata i odbijene vize na tri meseca, shvatili smo da je vreme da poverujemo u instituciju braka. Osim toga, moj dečko- budući muž je pozajmljen firmi u Gracu i sada su naša viđanja bila još komplikovanija: sa slovenačkom vizom nisam mogla da uđem u Austriju (Slovenija tada još uvek nije bila u EU), a kao pripadnica najnesigurnije kategorije- studentkinja bez sredstava za preživljavanje, nisam bila najbolja kandidatkinja za Schengen vizu.

Venčali smo se na brzinu, bez velike pompe i proslave. Muž je ujutru doputovao iz Graca, u podne smo već bili venčani. I odmah nakon venčanja smo krenuli u akciju izrade svih potrebnih dokumenata. Prvo je trebalo zameniti pasoš i ličnu kartu zbog dodavanja novog prezimena. Dodavanje prezimena nije bilo nužno ali smo strateški razmišljali: ako imamo različita prezimena, bračnu vezu ćemo uvek morati da dokazujemo samo uz venčani list, ovako ako imamo bar jedno zajedničko prezime, možda i bez dokaza poveruju da smo venčani. I bili smo u pravu, često je bilo dovoljno da neki službenik vidi isto prezime i da nam ne traži dodatne dokaze.

Na osnovu zakona o udruživanju porodice, imala sam pravo na privremeno prebivanje u Sloveniji ali tek kad moj muž dobije privremeno bivanje u trajanju od godinu i više dana. U to vreme strani radnik u Sloveniji je prvu dozvolu za boravak dobijao na tri meseca, drugu na šest meseci a tek treću bi dobijao na godinu dana.

Osim ovog uslova, za novi status su mi bile potrebne uobičajene potvrde: međunarodni venčani list, izvod iz matičnih knjiga rođenih, venčanih, državljanja, polisa za osnovno zdravstveno osiguranje… i neizbežno dokazivanje o sredstvima za preživljavanje: potvrda o zaposlenju mog supruga, potvrda o plati, izjava da želi i prihvata da izdržava svoju novopečenu suprugu. Dokumenta nije bilo teško prikupiti, uz uobičajene takse, za oko nedelju dana imala sam pripremljena sva dokumenta.

Problem je nastao kod dokazivanja mesta prebivanja. Moj suprug je do tada živeo u stanu koji je njegova firma iznajmljivala za radnike iz južnog inostranstva, uglavnom iz Srbije, Hrvatske, Makedonije… To su bili veliki trosobni ili četvorosobni stanovi u kojima je živelo više radnika i svaki je imao svoju „momačku sobu“. Firma je uređivala sa stanodavcima da stanari budu prijavljeni i uredno upisani u ugovor. I ako su mnogi bračni parovi ostajali da žive u ovakvoj vrsti komune, mi nismo želeli da delimo. Međutim neki stanodavci nisu hteli da potpišu ugovor sa nama i da nas prijave, navodeći kao razloge komplikovanu proceduru prijavljivanja, veće poreze pa i otvorenu nevoljkost da prime u stan strance, drugi su tražili nemoguće garancije i ogromne pologe. Na kraju smo uspeli da nađemo stanodavce voljne da nas prijave i odličan stan po pristojnim uslovima u kome i danas živimo.

Kada smo napokon imali sva potrebna dokumenta i prevode na slovenački, predali smo na konzulat slovenačke ambasade u Beogradu. I onda je došao period čakanja. Uprkos obećanjima i optimističnim prognozama iz konzulata, dozvola za prebivanje nikako da stigne. Spakovanih kofera sam čekala puna tri meseca da se završe praznici i letnji odmori i da konačno mogu da se uselim u Sloveniju.

Posle useljenja u Sloveniju sledilo je pridobivanje poreskog broja, JMBGa i zdravstvenog osiguranja koje sam dobila na osnovu zdravstvenog osiguranja mog supruga.

*Naslov priloga je aluzija na rad umetnice Tanje Ostojić

11.10.2016

Gradiva izražajo mnenje avtorja in ne predstavljajo uradnega stališča Vlade Republike Slovenije.