Bili smo na ljubljanskoj premijeri dokumentarnog filma Izgubljeni Dream Team. Film govori o poslednjoj jugoslovenskoj košarkaškoj reprezentaciji, koja je 1991. osvojila zlatnu medalju na Evropskom prvenstvu u Rimu, za zemlju koja je tri dana pre toga prestala da postoji. Jedna vrlo dirljiva i do sada neispričana priča o moći prijateljstva i sporta, kao i o razarajućim posledicama pogrešne politike i rata.
Krajem osamdesetih u Jugoslaviji se pojavila izuzetna generacija mladih košarkaša. Objedinjeni velikim talentom i timskim duhom, postali su svetska senzacija osvajanjem zlata na Svetskom juniorskom prvenstvu. Posle toga su 1989. i 1990. osvojili evropsku i svetsku titulu, a 1991. u Rimu i treće uzastopno zlato. Međutim, to zlato nije imao ko da proslavi, jer države Jugoslavije više nije bilo, počeo je rat. Pripremite maramice, vi koji budete išli da gledate ovaj film, posebno ako volite košarku i ako ste voleli SFR Jugoslaviju.
Film je nastao u koprodukciji hrvatskih, slovenačkih, srpskih i italijanskih producenata. Glavni protagonisti filma su košarkaške legende Toni Kukoč, Dino Rađa, Vlade Divac, Žarko Paspalj, Jurij Zdovc, Velimir Perasović, Dušan Ivković, Aleksandar Đorđević, Predrag Danilović i drugi članovi te zlatne generacije. Posle ljubljanske premijere, 24. septembra u bioskopu Odiseja, razgovarali smo sa Juretom Pavlovićem, rediteljem i scenaristom filma Izgubljeni Dream Team.
Za početak bih Vas pitala — film se završava krajem Jugoslavije, a na kraju vidimo skoro sve države bivše Jugoslavije kao koproducente. Očigledno je da ta priča na neki način i dalje traje?
Traje, čisto zato što smo prirodno povezani jezikom, kulturom, nekakvim zajedničkim programima, a i geografski smo blizu. Što se tiče filma, već duže vrijeme snimaju se koprodukcije. Hrvatski režiseri surađuju sa slovenskim snimateljima, slovenskim majstorima zvuka, slovenski režiseri sa hrvatskim filmskim autorima, sa srpskima… Tako da je to zapravo nešto prirodno, na neki način i očekivano.
Već ste bili na festivalima u regionu — gde ste sve gostovali?
Točno. Premijera filma bila je u Puli, koja je nekad bila najveći festival u bivšoj Jugoslaviji. Zatvorili smo Pulski festival dokumentarnim filmom, što je velika čast, i mislim da je to prvi dokumentarni film u povijesti koji je zatvorio taj festival.
Posle toga bili smo u Sarajevu, a evo sada smo u kino distribuciji u regiji. U jedanaestom mjesecu ćemo ići u inozemstvo na druge zajedničke festivale.
Kakve su reakcije publike?
Super, jako emotivne. Rekao bih da je to film koji mnoge pogodi u srce, film koji se više gleda srcem nego racionalno. Mi smo jako zadovoljni.
Kako ste došli na ideju da snimite ovakav film?
Pratio sam košarkaške uspjehe — naravno, prvo Hrvatske, a potom i bivše države. I u jednom trenutku zainteresirala me priča baš o tom Europskom prvenstvu 1991. A onda me posebno zaintrigiralo to što sam shvatio da se prvenstvo igralo u junu 1991, gotovo istodobno kad su Hrvatska i Slovenija proglasile nezavisnost, i to usred grupne faze.
Samim time postalo mi je nevjerojatno zanimljivo da igrači iz Hrvatske, Srbije i Slovenije igraju za Jugoslaviju, u trenutku kad ona zapravo više ne postoji, dok rat počinje prvo u Sloveniji.
Kao autoru i kao čovjeku, bilo mi je zanimljivo kako su se ti igrači osjećali — kakvi su im međusobni odnosi, što se mijenja…
Pozvao sam prvog igrača, imao sam s njim intervju, i shvatio da ta priča ima sve elemente antičke drame. I tad sam odlučio da to mora postati film.
Film je vrlo dirljiv, a pre svega ostavlja utisak trijumfa sporta nad ratom. Da li Vam je to bila ideja?
Pa da, rekao bih da film nosi dio tog trijumfa sporta nad ratom. Usprkos svemu, oni osvajaju zlatnu medalju i postižu veliki uspjeh.
Ali istovremeno postoji i antiklimaks – jer rat sve preuzima, tim se raspada, igrači se razilaze.
Moja je intencija je bila prikazati realnost: sport može ujedinjavati ljude, nosi plemenite vrijednosti, zajedništvo… Kad ti je netko suigrač, gledaš kako funkcionirate na terenu, a ne kojoj naciji pripada.
Ali kad dođu ružna vremena, vrlo je upitno koliko to može promijeniti povijesne činjenice.
Koliko je igračima bilo teško da govore o tome? Ovde je očigledno reč o tome koji je identitet tada prevladao — sportski ili nacionalni.
Bilo im je teško, jer su sjećanja još živa. Rekao bih da ih je sve to zateklo iznenada. To prvenstvo bila je prekretnica. Dotad su svi bili igrači u ranim dvadesetima — živjeli u svom sportskom balonu, razmišljali o treninzima, djevojkama, nisu pratili vijesti.
Tek na tom prvenstvu počeli su razmišljati o politici, o identitetu, o tome što se događa.
I morali su donositi odluke jako brzo.
Na kraju mislim da bi se, primjerice ono što se dogodilo sa slovenskim igračima, isto dogodilo i s hrvatskima da su bili pozvani. Koliko god misliš da imaš izbor, u tako elektriziranim vremenima ljudi uglavnom naprave ono što im se kaže s više instance. Malo bi tko postupio drugačije.
Rekli ste da film ima elemente antičke drame. Na šta konkretno mislite?
Mislim na priču jedne grupe mladića, prijateljstva, prvih ljubavi, koje se ruše pod teretom velikih istorijskih događaja.
Nemogućnost da normalno žive jer se država raspada — to je klasičan motiv velike drame.
Ovo su momci koji su odrasli zajedno, iz ljeta u ljeto, kroz sve mlađe selekcije, kao suigrači i kao prijatelji — kao obitelj.
I baš na tom prvenstvu, ta „obitelj“ se, zbog većih sila, morala raspustiti.
Da li ste zadovoljni filmom?
Jesam, jako. Mislim da jako lijepo komunicira i da ljudi odlično reagiraju.
Imaćete premijere i u drugim zemljama?
Da, imali smo ih već u Hrvatskoj i Srbiji, prošlo je jako emotivno i jako lijepo.
Sada idemo u Makedoniju, u Crnu Goru, na razne festivale. Sve ide dobro.
Nažalost, neki od sagovornika iz filma više nisu među nama. Koliko dugo ste snimali?
Radili smo na filmu više od pet–šest godina. Nažalost, preminuli su Dušan Ivković, trener, zatim Vinko Bajrović, tehničar reprezentacije, kao i Zoran Sretenović, jedan od igrača. Mislim da će baš zbog toga film ostati kao lijepa posveta i trajno sjećanje.
Razgovarala Biljana Žikić