Customize Consent Preferences

We use cookies to help you navigate efficiently and perform certain functions. You will find detailed information about all cookies under each consent category below.

The cookies that are categorized as "Necessary" are stored on your browser as they are essential for enabling the basic functionalities of the site. ... 

Always Active

Necessary cookies are required to enable the basic features of this site, such as providing secure log-in or adjusting your consent preferences. These cookies do not store any personally identifiable data.

No cookies to display.

Functional cookies help perform certain functionalities like sharing the content of the website on social media platforms, collecting feedback, and other third-party features.

No cookies to display.

Analytical cookies are used to understand how visitors interact with the website. These cookies help provide information on metrics such as the number of visitors, bounce rate, traffic source, etc.

No cookies to display.

Performance cookies are used to understand and analyze the key performance indexes of the website which helps in delivering a better user experience for the visitors.

No cookies to display.

Advertisement cookies are used to provide visitors with customized advertisements based on the pages you visited previously and to analyze the effectiveness of the ad campaigns.

No cookies to display.

Corax i Petričić u Ljubljani
CCoorraaxx ii PPeettrriiččiićć uu LLjjuubblljjaannii

Corax i Petričić u Ljubljani

https://pescanik.net/corax-i-petricic-u-ljubljani/

O ovom važnom događaju pišem više nego dva meseca docnije, sa razlogom. Srpski kulturni centar „Danilo Kiš“ u Ljubljani je na mesec dana od Kišovog rođendana uspeo da pomoću projekta #Manjinenamreži organizuje radionicu dvojice velikih karikaturista, uz logističku pomoć Naučno-istraživačkog centra (ZRC) u Ljubljani. Pustiti umetnike da govore o svom radu, rečito i precizno, uz njihova dela koja teku u slikama – teško da bi se moglo zamisliti bolje… sem višemesečne izložbe u najvećoj hali Cankarevog doma ili Narodne galerije, čemu se nadamo. Corax i Petričić nisu mogli zaobići situacije na koje se odnose njihove karikature, dakle ono što se već mesecima događa u Srbiji. No posle događaja, počeli su mi se javljati kako prijatelji, tako i nepoznati mlađi, i uz njih još moji bivši studenti i studentkinje. Razvila se živahna rasprava, knjige Coraxa i Petričića su razmenjivane, pretraživan je internet, napravila se takoreći istraživačka grupa, koja je u lancu događaja nastavila da se suočava sa čudom našeg sveta: uspehom i dubokom kulturno-društvenom ulogom crteža rukom. Čudo je utoliko što nije bilo predvidljivo u internetskom sporazumevanju, ali dva najjednostavnija ljudska izraza, poezija i crtež, dobila su upravo tu novi značaj…

Da ne bismo dublje zalutali, vratimo se osnovnoj temi: prvo pitanje o kojem se raspravljalo bilo je – kako je mogućno da dva tako različita stila imaju isti, urnebesni, vitriolski efekat bez trunke milosti za vlast koju napadaju, često upotrebljavajući isti događaj i posebno, istu ličnost i njenu „ekipu“ tokom dužeg vremena? Nijedna od ovih odlika na prvi pogled, naime, ne bi obećavala uspeh i trajnost uspeha. Prvi odgovor je svakako da se upravo u efektu kontinuiteta najbolje prepoznaje očajanje, ali i stalni otpor žrtava. Drugi odgovor je u kontrastu između Coraxove hladne, apstraktne formule, koju on ponekad razbija realističnim detaljem, i Petričićevog baroknog, minucioznog građenja detalja figura koje se često nalaze u praznom, apstraktnom prostoru. Treći odgovor mogao bi se povezati sa temporalnošću, nizom koji krivuda između dva stila… no možda najubedljiviji, četvrti, mogao bi se opisati jednom rečju: nezasitnost publike. Drugim rečima, Corax i Petričić su neophodni.

Drugi deo razgovora odnosio se na ono što bismo nazvali poetikom dva autora. U delu obojice ona se čita iz teksta i učitava iz hiperteksta koji se, u varijantama učitavanja bez mnogo međusobnih razlika, pojavljuje kao osnovni; napisani tekst je najčešće samo referentni. Hiperteksta zato ima neuporedivo više. Kada bi bilo poetičke pravde, karikature Coraxa i Petričića bile bi udobno smeštene u toplo gnezdo relevantnih analiza, novih istorijskih dela, hrabre i učene esejistike, suverene kritike, romana, poezije i drama koje zahtevaju ispuštenu i izgaženu odgovornost. Nečega ima, istini za volju, ali i svačega. Kako dva umetnika ostvaruju umeštanje svojih dela u realnost? Corax je iz svog valovitog stila, koji je određivao nadrealnost događanja u devedesetim godinama prošlog veka, prešao na mirniju liniju. Svima nam se učinilo da nije reč ni o umirenju ni o odustajanju, već o umetnikovom saznanju da njegova publika naprosto zna, da je sa njim prošla zajednički kognitivni put, i da se sada treba posvetiti drugačijem odnosu prema realnosti. Što se Petričića tiče, on je uvek uspevao da malim naginjanjem figure u stranu ili pogledom malo odozgo ostvari utisak „ispadanja“, nadrealnosti, usamljenosti u nemogućem svetu. Kada je radio ilustracije za dečije knjige, taj je postupak proizvodio jedinstvenu decu koja misle: mali mislioci veoma su retki u globalnoj kreativnosti ilustratora za decu. U karikaturama ovaj njegov postupak postaje osnovni semiotički okvir, zapravo obrt ose za nužno gubljenje ravnoteže sveta koji se odlično snalazi u svojoj zločinačkoj ludosti. Sve ovo je učesnike razgovora navelo na zaključak da Corax i Petričić nalaze univerzalno ne tražeći ga – sem mene: ja sam ostala ubeđena da od univerzalnog beže kao đavo od krsta, jer obojica nose neugašenu, iskrenu, pravu prosvetiteljsku i duboko očajnu želju da pomognu ovde i sada.

Svetlana Slapšak

Peščanik.net, 01.06.2019.