O nacionalnim manjinama u Republici Hrvatskoj i potencijalnim pomacima u hrvatskom zakonodavstvu i praksi od ulaska Hrvatske u Evropsku Uniju, sa dr sc. Antonijom Petričušić sa Katedre za sociologiju Pravnog fakulteta Univerziteta u Zagrebu razgovarala je Andreja Balaž.
Ja Vas ne bih predstavljala nego bih Vama dala reč da to sami napravite.
To već dugo nisam doživjela da sam ja pitana da se predstavim. Ja sam Antonija Petričušić- žena, majka, znanstvenica koja se zadnjih dvanaest, trinaest godina intenzivno i profesionalno bavi područjem zaštite prava nacionalnih manjina. Pretežito sam zainteresirana za područje bivše Jugoslavije zbog sličnih pravnih sustava kao i nedavnih nemilih događaja koji nas povezuju u dijeljenju nekih izazova i problema.
Jako nam je drago što ste upravo Vi naš sagovornik o temi nacionalnih manjina u Hrvatskoj, s obzirom na Vaše znanje i iskustvo u pogledu ove tematike. Za početak, volela bih da nam kažete koliko nacionalnih manjina postoji u Hrvatskoj.
Prema tekstu Ustava, postoje dvadeset i dvije nacionalne manjine, ali prema tekstu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, postoji definicija što je nacionalna manjina što je zapravo rijetkost u zakonodavstvu. Države ne daju jasnu definiciju što je to nacionalna manjina i prema toj definiciji iz Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina moguće je da i neke nove društvene skupine, koje nisu nužno autohtone manjine, zatraže priznanje statusa nacionalnih manjina. Prema tome, u Hrvatskoj bi moglo biti i više od dvadeset i dvije zajednice kojima je zagarantiran status zaštite preko prava nacionalnih manjina.
Koje su najveće nacionalne manjine u Hrvatskoj?
Najveća nacionalna manjina je srpska manjina koja tradicionalno prebiva na teritoriji Republike Hrvatske više od nekoliko desetljeća. Prema popisu iz devedeset prve godine, bilo nešto više od 12% Srba na teritoriji Republike Hrvatske, dok ih je danas, kao posljedica rata, nešto manje od 5%. Druge dvije veće manjinske zajednice su Talijani koji uglavnom prebivaju u Istri i Mađari koji žive u istočnoj Slavoniji. Također, jedna brojčano značajna skupina su Romi koji žive u sjevernom i zapadnom dijelu zemlje.
Prema Vašem mišljenju, koja prava nacionalne manjine ostvaraju de iure a koja de facto? Ima li razlike?
Ne bi trebalo biti razlike. Uglavnom se smatra da je hrvatski zakonodavni sustav zaštite manjina poprilično dobro osmišljen. Napravljen je na temelju međunarodno-pravnih odredbi zaštite nacionalnih manjina koje su propisane u okviru Vijeća Europe u Konvenciji o zaštiti prava nacionalnih manjina i zapravo predviđa dosta širok spektar manjinskih prava u nekoliko područja. Prvo područje je područje političke predstavljenosti nacionalnih manjina kojima se jamči sudjelovanje u političkom životu zemlje putem njihovih neposredno izabranih predstavnika i predstavnica u zakonodavnom tijelu. Potom, manjine imaju pravo i priliku birati svoje zastupnike na lokalnom i regionalnom nivou vlasti- u gradovima, općinama i županijama ukoliko čine određeni postotak stanovništva.
Naš zakon predviđa i instituciju Vijeća nacionalnih manjina koja su konzultativna tijela na lokalnom i regionalnom nivou i koja bi trebala biti pitana kada se donosi bilo koja odluka od interesa manjinske zajednice na lokalnom ili regionalnom nivou. Možda baš u ovom tijelu, ovoj instituciji, postoji najveći nesrazmjer onoga što je propisano pravom i kako se pravo primjenjuje, zato što je to jedna relativno nova institucija koja u nekim sredinama nije zaživjela, što zbog nevoljkosti većine da uzme u obzir sadržaj ovog prava, a što i zbog nesposobnosti i znanja samih manjina koje se nisu znale nametnuti kao partner u sugreiranju lokalnih odluka.
Kada govorim o tim lokalnim odlukama, ne smatram isključivo da se radi o manjinskom identitetu, očuvanju manjinske kulture i jezika, nego i o nekim infrastrukturalnim odlukama. Tipa, hoće li se graditi cesta, gdje će se graditi dom zdravlja, hoće li se dovesti struja u neko selo… Sva su to važna pitanja razvoja koja nadilaze onu usku manjinsku politiku o kojim nacionalna vijeća trebaju imati svoj prostor, djelovanje i zapravo biti konzultirana.
Osim ovog političkog djelovanja, manjine imaju i jamčenje svog kulturnog i etničkog identiteta na način da se imaju pravo školovati na svom jeziku, koristiti se privatno i u javnosti (u javnosti ako čine određeni postotak stanovništva). Potom, imaju pravo izdavati svoje medije, surađivati sa matičnom državom, organizirati kulturne i druge manifestacije i projekte. Dakle, to bi bila dva stupa- političko predstavljanje i kulturna autonomija. Ono što još uvijek nedostaje u Hrvatskoj je treći stup uspješne manjinske politike a to je opća društvena klima tolerantnosti i prihvaćenosti koja je u nedavnoj ekonomskoj krizi se zapravo pokazala u punom obimu pa ima i nekakvih izjava da treba manjinska prava i manjinske zahtjeve pooštriti.
Sad kad smo već spomenuli finansiranje, koje bi to bile delatnosti srpske nacionalne manjine koje su finansirane od Strane Republike Hrvatske?
Financiranje za manjinske projekte osigurava se iz proračunskih sredstava putem Savjeta za nacionalne manjine koje je sastavljeno od pripadnika nacionalnih manjina. Uglavnom se radi o projektima koji smjeraju očuvanju manjinskog identiteta i kulturne autonomije. Dakle, izdavaštvu, različitim folklornim događajima, susretima i smotrama. Postoji politički tjednik Novosti i politički mjesečnik Identitet koji izdaje srpska zajednica koji su ugledni u društvu i koji okupljaju neki krug javnih intelektualaca koje se ne bave samo manjinskim temama nego općenito analiziraju situaciju u Hrvatskoj i svijetu. Nekad se objavljuju i djela srpskih pisaca što iz Srbije, što iz Hrvatske, i na taj se način zapravo smatra da se učinkovito štiti manjinska kultura.
A koji bi to bili osnovni problemi sa kojima se susreću nacionalne manjine u Hrvatskoj?
Na to se pitanje ne može jednoznačno odgovoriti. Nema univerzalnog problema nacionalnih manjina, osim ako ne smatrate da loša ekonomska situacija itekako uvjetuje kvalitetu života i svakodnevice nacionalnih manjina kao i većine uostalom. Nije isto u Hrvatskoj biti Rom i biti Talijan jer živite i u različitim dijelovima države u kojima je i različita stopa razvoja, posebice ekonomskog, a i predrasude većine prema vama ovise o tome kojoj manjinskoj skupini pripadate. Ja bih zapravo rekla da je najveći problem srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, posebice u ovim područjima posebne državne skrbi, ekonomska situacija i ekonomska besperspektivnost. Iz tog razloga mnogi mladi Srbi nisu se nikada vratili u Hrvatsku. Možda jesu formalno, ali nisu za stvarno i na taj način ne gubi samo srpska zajednica nego gubi i cijela Hrvatska država zato što ćemo imati značajna područja u kojima kroz dvadeset, trideset godina neće biti stanovništva niti života u tim područjima.
Da li su se dogodili neki pomaci po pitanju manjinske politike od kako je Hrvatska ušla u Europsku Uniju?
Nažalost nisu. Pomaci se događaju isključivo u fazi pristupanja zemlje kandidatkinje zato što Unija sama ne raspolaže mehanizmima i zakonodavstvom koji jamči manjinsku zaštitu, budući da države članice imaju same imaju različite politike priznavanja etničke različitosti. Postoje države koje su u potpunosti slijepe prema tome i one koje imaju poprilično razvijen zakonodavne standarde manjinske zaštite. Toga nema na razini Unije.
Hrvatska nastavlja ono što je započela donošenjem Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina krajem 2002. godine. Uspostavljene su mnoge institucije, u već nekoliko izbornih ciklusa manjine sudjeluju što u parlamentu što u lokalnoj i regionalnoj vlasti. I za očekivati je i bilo bi poželjno da ne dođe do pogoršanja ili uskrate manjinskih prava no društvena klima isto tako ne služi kao jedna potpora manjinskoj politici. To smo vidjeli sa prosvjedima u Vukovaru i sa široko prihvaćenom da se manjinska prava trebaju smanjiti, da hrvatski građani sami ne prihvaćaju manjinsku politiku. A zašto je tako? Smatram da baš zbog toga što im ta politika nije bila objašnjenja kao legitimna i potrebna u procesu pristupanja kada je bila prilika za to, nego se manjinska prava iz pozicije većine vide kao privilegija.