U okviru projekta „Njene priča je i tvoja priča, univerzalne vrednosti ženske evropske književnosti“, koji je podržala Kreativna Evropa, održava se regionalna radionica pisanja književne kritike „Mlada Evropa čita“. Biće održano šest radionica na kojima će predavačice i predavači iz regiona razgovarati s učesnicama i učesnicima o knjigama objavljenim u okviru projekta, a nakon svake radionice biće odabrana jedna kritika koju će objaviti partnerski portali iz projekta iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine.
Na šestoj radionici govorilo se o romanu Glumica, irske autorke En Enrajt, a predavačica je bila Lejla Kalamujić, kritičarka i književnica.
Kritika romana „Glumica“ Anne Enright
Lukas Legović
Jaka svjetla reflektora, glasan pljesak gledatelja i spuštanje kulise na kraju još jednog radnog dana – prizor je s kojim se mogu poistovjetiti profesionalni glumci. To je svijet u kojem stvarnost i fikcija neprestano preklapaju, gdje svaki osmijeh, svaki pokret, svaka riječ može biti pažljivo režirana, ali istovremeno mora izgledati spontano i iskreno. Kazalište, s jedne strane, pruža glumcima priliku za transformaciju i bijeg, dok s druge zahtijeva potpunu ranjivost pred publikom koja žudi za emocijama i pričama. Iza tog glamura šminke, kostima i prividnog savršenstva krije se kompliciraniji narativ, poput onog kojeg Anne Enright na zanimljiv način razotkriva u svojem romanu Glumica. Kroz priču o Katherine O’Dell, irskoj kazališnoj legendi, i njezinoj kći Norah, Enright ispituje stvarni život iza maske javne ličnosti te pokušava osvijetliti skrivene zakutke života provedenog u izvođenju – ne samo na pozornici, već i u ulogama koje nam nameću društvo i obitelj. U središtu ovog djela nalazi se pitanje gdje završava preformans, a gdje počinje prava osoba?
Anne Enright je irska spisateljica koja je stekla međunarodnu slavu i popularnost svojim četvrtim romanom Obiteljsko okupljanje, koji je osvojio prestižnu nagradu Man Booker. Taj roman istražuje teme poput tuge, traume i obiteljske dinamike kroz objektiv Veronice koja se nosi s posljedicama bratova samoubojstva. U Glumici autorica ponovno istražuje kompleksne odnosne unutar obitelji te za temu romana uzima život svjetski poznate glumice Katherine O’Dell, tu progovara o njezinom usponom i padu kroz oči kćeri Norah. Odmah valja naglasiti da ovaj roman ne govori o stvarnim, povijesnim ličnostima, iako se u tekstu ponekad spominju imena slavnih osoba poput Orsona Wellesa ili Thomasa Manna, već da na dovitljiv način Enright ispisuje sjećanja iz života fiktivne kazališne i filmske glumice.
Sam način pisanja osobito je zanimljiv jer pripovjedačica u prvom licu, govori o životu njezine pokojne majke koja je nekoć bila slavna glumica Katharine O’Dell. Pripovjedačica je uspješna književnica koja iza sebe već ima nekoliko knjiga, ali ovu započinje pisati potaknuta razgovorom s Holly Devane, doktorandicom koja piše svoju doktorsku disertaciju o njezinoj majci te se nada da će ju jednog dana uspjeti preraditi u knjigu. Tijekom intervjua s Norah Holly postavlja pitanja o seksualnosti Katharine O’Dell, a kasnije i samu Norah upita je li bila zlostavljanja kao dijete. Razočarana i razljućena pristupom koji Holly Devane zauzima u konstruiranju priče o njezinoj majci, pripovjedačica odlučuje stvar preuzeti u svoje ruke i sama napisati roman o velikoj Katharine O’Dell. Iako je velik dio ovog romana fokusiran na život poznate glumice, pripovjedačica nudi uvid i u vlastiti život odnosno govori o svojem odrastanju i upoznavanju adresata ovog romana – njezinom suprugu i njihovoj zapletenoj ljubavnoj priči.
„Sve se desilo odjednom. Možda tako uvek i biva. Zvezda se rađa, zvezdom se ne postaje, jer zvezde nisu glumci – neke od njih su, u stvari, očajni glumci, bar je majka tako govorila. Šta god da su bile karakteristike zvezda, te osobe su se s njima rađale, i Ketrin Odel ih je već sa devetnaest sve posedovala.“ (str 95.) Riječi su kojima pripovjedačica opisuje zvijezdani status njezine majke koji je ostvarila rano u životu. Glumačka karijera Katharine O’Dell svakako je vrijedna pažnje, a ona započinje s radom u putujućoj glumačkoj družini te doseže svoj vrh u snimanju hollywoodskih filmova. Uz njezini karijerni uspon, pratimo prijelaz junakinje iz radničke u srednju klasu, iako se tome u ovom romanu ne pridaje velika pozornost. Ipak, vidljivo je da promjena statusa utječe na odnose Katherine O’Dell s drugima likovima pa je to na naki način i razlog zašto prekida odnos s bliskom prijateljicom Pleasance: „Takođe se s tugom prisećala Plezans Makmaster kojoj je tih meseci bilo veoma teško ugoditi. Plezans je tvrdila da se ona, Ketrin, promenila, iako je bila ista kao i ranije. Uostalom, nije imala vremena da se menja. Jedva da je stizala da kupi garderobu za događaje kojima se očekivalo da prisustvuje – gde bi još našla vremena za promenu?“ (97. str.)
Vratimo se na sam početak romana koji započinje sljedećim riječima: „Ljudi pitaju: “Kakva je bila?“, i ja pokušavam da shvatim misle li na to kakva je bila kao obična žena: u papučama dok jede tost s marmeladom, ili kao majka, ili kao glumica – nismo koristili reč zvezda. Uglavnom, međutim, žele da znaju kakva je bila pre nego što je poludela, kao da se plaše da bi se to moglo desiti i njihovim majkama, da bi se mogle pokvariti poput flaše mleka ostavljene preko noći van frižidera. Ili se možda pitaju da nisu i sami, u potaji, malo ćaknuti.“ (str 7.) Posebno je zanimljivo kako se Katherinino ludilo, koje kulminira incidentom kad upuca Boyda O’Neilla u stopalo, interpretira i kontekstualizira. Ovaj događaj postaje simbol njezina raspada i trenutak nakon kojeg je društvo u potpunosti odbacuje, smještajući je u umobolnicu i time je učinkovito uklanjajući iz sfere javnosti. Takav narativ može se smatrati suvremenijom reinterpretacijom arhetipa „luđakinje na tavanu“, koncepta koji su razvile Sandra M. Gilbert i Susan Gubar u svom djelu The Madwoman in the Attic: The Woman Writer and the Nineteenth-Century Literary Imagination. Katherine O’Dell postaje još jedna u nizu ženskih figura u književnosti čija se kreativnost, neovisnost ili otpor sustavu interpretira kao znak ludila. Njezina „pobuna“ – čin nasilja koji proizlazi iz niza osobnih i profesionalnih razočaranja – od društva se ne doživljava kao reakcija na nepravdu ili patrijarhalni pritisak, već kao manifestacija psihičke nestabilnosti.
Enright vješto koristi ovaj motiv kako bi istražila šire teme: marginalizaciju žena, odnos između javnog i privatnog identiteta te granice između glumačkog performansa i osobne stvarnosti. Katherine nije samo žrtva društvenih očekivanja prema ženama, već i vlastite profesije koja zahtijeva stalno igranje uloga, čak i izvan pozornice. Incident s Boydom O’Neillom, njezin trenutak pucanja može se tumačiti kao čin kojim odbacuje društvene norme, ali i svoj zvjezdani status, i time paradoksalno završava priču o sebi kao zvijezdi i započinje onu o sebi kao osobi. Kroz ovaj motiv, Enright također otvara prostor za introspektivna pitanja o sjećanju i sramu. Norah, pišući o majci, pokušava shvatiti ne samo kako ju je društvo percipiralo, već i vlastite osjećaje prema njezinom raspadu. Roman tako iznova otkriva „luđakinju na tavanu“ kao složen, tragičan, ali i subverzivan lik, kojemu ludilo nije samo kraj, već i svojevrsni početak novog pogleda na vlastiti život i uloge koje je bio prisiljen igrati.
Osjećaji nostalgije i melankolije kojima je priča prožeta daju romanu poseban ton. Norah, s vremenskim odmakom, pokušava napisati biografiju žene koja je istovremeno bila mitska figura irske kazališne scene i njezina majka – osoba koja joj je podarila život, ali koja je, paradoksalno, ostala djelomično nedokučiva. U procesu rekonstrukcije Katherineina života i karijere, Norah se suočava s majčinim unutarnjim proturječjima: glamuroznom zvijezdom koja je oduševljavala publiku i ranjivom ženom čija je privatna stvarnost bila ispunjena nesigurnostima i boli. Ključ romana krije se u memoarskom tonu koji povremeno može zavarati čitatelja. Enright s iznimnom vještinom oživljava pojedine epizode iz života Katherine i Norah, pišući na način koji ih čini gotovo stvarnima. Čitatelj lako može povjerovati da su likovi i događaji stvarni, a ne plod autoričine mašte, što dodatno doprinosi uvjerljivosti i emotivnom učinku priče.
Stil pisanja Anne Enright u romanu Glumica na prvi pogled djeluje jednostavno, no iza te prividne jednostavnosti krije se iznimna dubina i slojevitost. Enright koristi jezik koji je izravan i pristupačan, ali istovremeno prožet suptilnim detaljima i nijansama, čime omogućuje čitatelju da osjeti složenost odnosa između pripovjedačice i njezine majke. Prevoditeljica Jelena Filipović vješto je prenijela bogatstvo jezika i emotivnu dubinu Anne Enright u ovom, prevedenom izdanju romana. Njezin prijevod uspijeva očuvati suptilne nijanse pripovjedačkoga glasa, posebno u emotivno nabijenim dijelovima koji zahtijevaju delikatnu ravnotežu između melankolije i humora. Dodatno, njezin prijevod vjerodostojno prenosi kulturni i povijesni kontekst priče pa su tako zadržane nijanse koje odražavaju atmosferu romana.
Pred kraj Glumice, otkrivamo šokantnu istinu koja dodatno komplicira složenost Katherine O’Dell kao junakinje – Norah saznaje da je njezina majka ostala trudna s njom nakon što je bila silovana. Ovo saznanje postavlja Norah pred novu perspektivu majčina života, otkrivajući bolno nasljeđe koje se proteže kroz generacije. Istodobno, Norah se suočava i s vlastitom traumom, prisjećajući se kako ju je profesor s fakulteta seksualno zlostavljao, što oslikava paralelne niti boli i nasilja koje povezuju ove dvije žene.
Kroz ove događaje, roman istražuje pitanja ženske seksualnosti, slobode i bijesa, ukazujući na način na koji je žensko tijelo često bilo prostor društvene kontrole i nasilja. Katherinin bijes koji se tretira kao ludilo i Norahina tiha, introspektivna borba, predstavljaju različite načine na koje žene reagiraju na nepravdu i traumu. Njihove priče, iako posve osobne, ujedno su i univerzalne jer upućuju na sustavne nejednakosti koje oblikuju ženska iskustva. Enright ovdje ne nudi jednostavna rješenja, već koristi ove trenutke za promišljanje o kompleksnosti odnosa između osobne slobode i društvenih očekivanja. Ženski bijes u Glumici nije samo reakcija na individualne nepravde, već i kolektivni krik protiv povijesti potiskivanja i nasilja. Ove teme čine roman emotivnim i politički značajnim, istražujući ne samo tragedije svojih likova, već i snagu potrebnu za suočavanje s vlastitim nasljeđem i definiranjem vlastite budućnosti.
Kroz Norahinu retrospektivu, čitatelj ulazi u svijet u kojem su granice između performansa i stvarnosti zamagljene, dok su ljubav, bol i gubitak neizbježni pratioci slave. Ovo djelo nije samo priča o ženi koja se borila s pritiscima karijere i osobnim demonima, već i duboko promišljanje o naslijeđu, sjećanju i neispričanim pričama koje oblikuju našu percepciju prošlosti. Enright svojom prozom uspijeva uhvatiti kompleksnost ljudskog iskustva, čineći Glumicu djelom koje ostaje dugo u mislima nakon posljednje stranice.