Dnevnik Diane Budisavljević imaće svoju slovenačku premijeru u sredu, 5. februara u Kinodvoru u Ljubljani. Dan ranije će režiserka biti gošća na Južnoslovenskoj večeri, a posle premijere film kreće u redovni bioskopski repertoar širom Slovenije. Priča o ženi koja je u Drugom svetskom ratu iz ustaških logora spasila oko deset hiljada dece je priča o najboljim ljudima u najgorim vremenima, a film je osvojio niz nagrada i napunio bioskope širom bivše Jugoslavije. Sve je počelo od Pulskog filmskog festivala gde je dobio sve glavne festivalske nagrade, od velike Zlatne arene za najbolji film, nagrade publike Zlatna vrata Pule do nagrade Fedeora filmskih kritičara Evrope i Mediterana i Zlatne arene za režiju, muziku i montažu, kao i osmominutne stajeće ovacije publike. Dan posle pulskog trijumfa sa rediteljkom Danom Budisavljević razgovarala je Biljana Žikić, a intervju je objavljen u slovenačkoj sinhronizaciji u emisiji Nočni obisk na Prvom programu Radija Slovenije i na MMC RTV Slovenija. Povodom premijere i početka redovne bioskopske distribucije u Sloveniji, objavljujemo intervju.
Prvo da vam čestitam na velikom uspehu koji je vaš celovečernji film postigao na upravo završenom filmskom festivalu u Puli. Mnogo medija je već pisalo o trijumfu Dnevnika Diane Budisavljević. Kako se vi osećate?
To je bilo veliko iznenađenje. U tom času, kada su se te nagrade izgovarale, nisam uopće bila svjesna da je to toliko retko, čak su rekli da je to prvi put da je neko dobio i nagradu publike, i nagradu kritičara, i nagradu žirija i da se to nikada nije dogodilo u Puli. Onda je došla još i informacija da veliku Zlatnu arenu žena redateljica nije dobila od 1959. godine. I kako sam ja i feministica, užasno mi je to puno značilo, jer sam bila uključena u naše strukovne pokušaje veće vidljivosti žena na filmu, pratili smo i svjetske pokrete za uključivanje više žena i u žirije. Recimo, poznato je da je u Kanu samo jedna žena dobila Zlatnu palmu, a jako je malo i žena koje su dobile Oskara, osim glumica. Imala sam osjećaj kao da se nešto tektonsko pomaklo. To je jako ispunjavajuće. Ljudi nisu svjesni koliko su žene zapravo neprimjetne, jer naravno da niko od nas ne odlučuje na taj način: ovo je ženski film, ovo je muški film. Ali, kad pogledaš statistiku kroz godine, vidiš da nešto jako nedostaje. Društvo filmskih redatelja je baš ove godine organiziralo konferenciju o ženama u filmskoj industriji i te brojke su bile tako poražavajuće. Tako da mi je jako drago da se i kod nas počinje taj trend okretati.
Koliko odgovornosti nosi sa sobom ovakva nagrada?
Odgovornosti sam se stvarno dosta nanosila vezano za ovaj film, jer se radi o jednoj zaista teškoj temi, kontraverznoj temi za naše podneblje. Odgovornost koju sam nosila za priču koja je stajala neispričana sedamdeset godina je bila velika, kao i odgovornost prema Diani Budisavljević kao stvarnoj osobi koja nikada do kraja svog života više nije pričala o toj akciji. Nakon što je Diani Budisavljević oduzeta kartoteka i više nije smjela raditi na spajanju spašene dece i roditelja, nju je to toliko pogodilo da ona do kraja života više nikada to nije spomenula. Tek je nakon njene smrti unuka našla dnevnik, koji je objavljen puno godina kasnije i onda sam ja još nekoliko godina kasnije našla taj dnevnik, a onda je meni trebalo još deset godina da napravim ovaj film, tako da sam osećala zaista veliku odgovornost ako već iznosim tu priču iz davnina da je napravim kako treba.
Mnogo puta ćemo čuti u filmu rečenicu: “Kako je to moguće? Kako je moguće da se ovo dešava?” I sada moram da postavim isto pitanje. Kako je moguće da je tako velika i važna priča o ženi koja je spasila više hiljada dece u Drugom svetskom ratu toliko godina ostala neispričana?
To je s jedne strane apsolutno nevjerojatno, a sa druge strane ako pogledate našu realnost, to postaje vjerojatno. Sama Diana, zbog svog porekla, koje je bilo i austrijsko i buržujsko nije bila podobna za komunistički sistem. Ona je umrla a da o tome više nikada nije govorila. Njena unuka je našla dnevnik nakon njene smrti i dok je unuka shvatila šta je našla, već su počele pripreme za novi rat, ovaj rat devedesetih. Onda više nikome nije bila zanimljiva priča o tome gdje se mi pomažemo i gdje hrvatske obitelji spašavaju srpsku djecu. Trebalo je opet raditi na antagonizmu i mržnji.
Poslije ovog zadnjeg rata opet mislim da nije nikome bilo zanimljivo da je neko spašavao Srbe u Hrvatskoj. Čini se da sedamdeset godina jako brzo prođe, upravo zbog tog konteksta i takvih politika u kojima mi stalno živimo. To su politike stalnog počinjanja od nule gdje svaki pobednik kaže: sad sve kreće od mene. Ja sam apsolutno na strani antifašista, ali oni jesu imali sindrom kada su pobedili u ratu da sve zasluge pripišu sebi, a nisu bili jedini koji su pružali otpor i fašizmu i ustašama i nacizmu. Ovaj film je priča o otporu građanske klase. Kada sam otkrila tu priču, za mene je to bilo fascinantno, jer sam videla jedan novi Zagreb i nove ljude.
Ne znam kako je u Sloveniji, ali u Hrvatskoj je revizionizam jako uzeo maha. Stvorila su se dva tabora, ustaše i partizani, ali sva rasprava je potpuno nefunkcionalna jer nitko ne mjenja mišljenje i samo se gađaju teškim oružjem. Mi u Hrvatskoj već godinama svedočimo jednom pokušaju državne, visoke politike da se rehabilituje ustaštvo. Da se ustaški režim i NDH na razne načine amnestira, da su to bili samo ljudi koji su želeli neovisnu državu, dižu im se spomenici, ne osuđuje se pozdrav „za dom spremni“… To je kod nas vrlo, vrlo prisutno. Ne priznaje se da je NDH bila temeljena na rasnim zakonima i ide se do toga da se negira da su postojali logori, da je uopće postojao Jasenovac. To je jako prisutno u hrvatskom javnom prostoru. Ja vjerujem da su ljudi sa jedne strane potpuno sa tim zasićeni i kažu „ne želimo više o tome uopće razmišljati“.
Sa druge strane, mislim da su mlađe generacije potpuno zbunjene i ne znaju više da li smo mi zapravo naslednici ustaša ili je Hrvatska nastala na antifašizmu. Primetila sam to i kada smo snimali. Baš kad je trebalo da snimamo u jednom bivšem logoru, jedna žena je rekla: ne, ovde nikada nije bio logor. To je manja sredina i ona se bojala da bi neki lokalni moćnik koji je više desno orijentiran, mogao njoj napraviti problem što je dozvolila snimanje o tome da je tu bio logor. To je nekako prodrlo u sve pore da se ljudi više ne usude reći i ne znaju što misliti o svemu tome.
Ovaj film ponovo postavlja stvari na svoje mjesto kroz jednu humanitarnu priču, kroz priču o Diani Budisavljević koja politički nije nikome pripadala, niti ustašama, niti komunistima. Kroz njenu priču i kroz spašavanje djece iz logora NDH, stvari nekako sjedaju na svoje mjesto. Mislim da nakon ovoga filma niko više ne može reći da nisu postojali logori ili da nisu postojali rasni zakoni, kao ni to da je istina da su se komunisti nakon rata stvarno ponašali kao pobjednici, u smislu da niko drugi nije mogao dobiti te zasluge.
Očigledno je film ostavio utisak i na žiri i na publiku sudeći po višeminutnim aplauzima u Pulskoj areni. Jeste li očekivali ovakav uspeh filma?
Još uvijek slažem te dojmove, jer to je bilo nešto više od filmske premijere. Atmosfera s kojom se gledao film, ta tišina koja je nastala i kasnije ovacije filmu… Bila sam zaista na puno Pulskih festivala, i sami Puljani su mi rekli da se tako nešto nije već desetljećima dogodilo. Isto vidim i po širini društvene reakcije, koliko je ljudi to stavljalo na fejsbuk, koliko su mediji pratili taj film… Vidim da se nešto tu dogodilo bitnije i veće od filma, ali ne znam tome još odgovor, samo osjećam da se to dogodilo. Možda je to nekakva nada da nismo svi tako strašni.
Mislite li da će film podstaći razgovor u društvu o velikim temama koje su do sada bile zanemarene?
Ne znam. Mi smo deset godina istraživali i planirali taj film, baš zato da bi došli do istine i mislim da publika osjeća da je taj film istinit. To je igrani i dokumentarni film, ali ga vi osjećate kao dokument. Kao da je ljudima trebalo da im neko kaže: da, ustaše su bili kriminalci, koji su došli na vlast zahvaljujući Njemcima; da, ustaše su zaista držale djecu u logorima i radile najstrašnije moguće stvari i da je to najmračniji deo naše povijesti. Ne znam zašto bi se netko htio ponositi ustašama, ali to je tako.
Razgovarala sam sa strancima kojima nije jasno zašto je taj film nama tako bitan. Kod njih je desnica orijentirana na suvremene probleme, recimo migranata, a kod nas desnica insistira na 1941. dok kod njih desnica ima neke sasvim druge teme.
Pomenuli ste migrante i meni se čini da je film zapravo vrlo aktuelan. Više puta sam gledajući film pomislila na Donalda Trampa i njegovu politiku odvajanja dece od roditelja u SAD i na njegove pritvorne centre. Takvi centri su oštro kritikovani da su zapravo logori za migrantsku decu. Pomislila sam na ljude, porodice, decu sa Bliskog istoka koji umiru na granicama Evropske unije odnosno ovde kod nas, na hrvatskoj granici i na odnos policije prema migrantima i maloletnicima. Izgleda da je javno mnenje neosetljivo jer u javnosti se prikazuju migranti kao neki “drugi”, oni koji nisu kao “mi”. Čini se da je to vrlo slično temi o kojoj govori vaš film.
Cijelo vrijeme dok smo radili film imala sam sve to u glavi. Tada je bio i taj veliki skandal u Americi gdje su razdvajali djecu i roditelje, a sa druge strane stalno gledamo patnju migranata. Pokušala sam preneti kroz priču o Diani, koja se događa u vremenu između 1941. i 1945, univerzalnu poruku o najboljim ljudima u najgorim vremenima. Ljudi koji su senzibilniji vide da tu postoji više slojeva i zato mislim da je taj film važan jer upućuje na to da se u raznim oblicima ta vremena uvijek vraćaju i da treba uvijek stati na stranu humanosti.
Da li vam se čini da je poruka i pesimistička, u smislu da mi, obični ljudi ne možemo da zaustavimo zlo? Možemo samo ublažiti posledice humanitarnim radom, kao što je to radila Diana Budisavljević zajedno sa prijateljima. Mnogo hrvatskih porodica je tada pomoglo, slalo pomoć u logore, usvajalo decu i brinulo o njima, ali nisu mogli da zaustave ustaška zverstva. Nisu mogli ništa više od humanitarnog rada. Danas izgleda isto – možemo poslati humanitarnu pomoć na granicu i usvojiti dete migranta, ali ne možemo da zaustavimo nasilje nad njima.
Da, ne možemo zaustaviti zlo, možemo samo raditi na ublažavanju tih posledica. Baš je jednom neko u vezi sa filmom pomenuo kapetanicu što su je hteli osuditi na zatvor zato što je spašavala migrante. Ne znam, povijest svijeta je stalno povijest te destrukcije, ali bez ljudi poput te kapetanice ili poput Diane, mislim da više odavno ne bi bilo čovječanstva. Jedna moja prijateljica, japanska umetnica, je gledala taj film i baš sam htjela videti da li on komunicira i sa drugim kulturama. Nakon filma mi je ona rekla: “Dano, kad gledam film, meni se čini kao da je i mene možda negdje u povijesti spasila neka nepoznata žena. Možda nas je sve”. Stalno učimo o vojskovođama, o povijesti destrukcije, a čovječanstvo zapravo opstaje na leđima ovakvih ljudi, možda najčešće žena. To je posveta baš jednoj takvoj ženi, Diani Budisavljević i njenim suradnicima iz tog vremena, i naravno, preživeloj djeci, ali definitivno poruka i za nas danas.
Vratimo se na početak. Kako je dnevnik Diane Budisavljević dospeo u vaše ruke? Dnevnik je već bio objavljen?
Dnevnik sam pročitala 2010. godine, a on je objavljen nekoliko godina ranije, ali nije pobudio neku veliku medijsku pažnju, već samo u stručnim povijesnim krugovima. Dobila sam ga zato što je velika sličnost u imenu, pa me je tadašnja direktorica Spomen područja Jasenovac, pitala da li možda znam nešto više o toj ženi i da li smo možda u rodu. Iako jesmo u rodu, ali dosta dalekom, u svojoj obitelji nikada nisam čula za tu priču, ali jeste nešto sudbinsko u tim imenima da je ta priča baš došla k meni. Posle sam saznala da se moja baka družila sa njima, da je ona poznavala Julija i Dianu.
Nevjerojatno je kako neke stvari stvarno nestanu. Više ne možeš nikog pitati, odjednom su svi umrli. Kada smo radili to istraživanje, shvatili smo, da zaista ne postoji nitko ko bi autentično svedočio o tim događajima, ko je poznavao Dianu, zato što je Diana u sve to krenula kada je već imala pedeset godina. I to mi je bilo fascinantno jer je ona jedna sasvim atipična heroina. Žena od pedeset godina, majka dvoje djece, tek je dobila svoju unuku, kućanica… Obrazovana i dobro situirana, ali kućanica. Nakon što je na neki način ispunila sve svoje obiteljske i građanske dužnosti, kreće u jednu takvu nevjerojatnu avanturu i oslobađa se u njoj jedna ogromna snaga da to sve skupa vodi, a pri tom ne nosi pištolje i ne baca bombe. Njeno ponašanje je ono što bi mi danas zvali građanska akcija. Ona okuplja prijatelje i insistira na tome da sustav mora funkcionirati i da se neke stvari ni u ratnim okolnostima ne smiju tolerirati i ne smiju događati. Ona stalno ide sa jednom užasnom upornošću, kuca na sva vrata, na sve urede, apelira: možete vi voditi rat, ali djeca ne mogu biti u logoru, vi se morate pobrinuti za djecu.
Njena priča je jako moderna za naše doba, možemo se lako sa njom poistovetiti. Mi se lako okupimo da pošaljemo neku pomoć kada je nekome potrebna. Ona je upravo tako delovala. Čula je da postoje logori i smatrala je da ima dovoljno da može poslati onome kome je pomoć najpotrebnija. Ispalo je da je ona jedina bila organizirana da bilo šta uradi. Ljudi su se onda njoj obraćali i tako, malo po malo, to do kraja rata prerasta u vjerojatno najveću akciju spašavanja djece u Drugom svetskom ratu.
Kako ste došli do podataka o broju spašene dece?
Diana to sama piše. Možete naći podatke od 7.500 do 12.000, a mi smatramo da je to nešto više od 10.000. Sama Diana zapisuje u svom dnevniku da je u trenutku kada joj je bila oduzeta kartoteka tamo bilo 12.000 imena. Znači 7.500 se može direktno vezati za nju, da je ona bila u nekoj vrsti kontakta sa njima, ali sama akcija definitivno obuhvaća više od 10.000 djece.
Početna tačka je Dianin dnevnik, ali da biste snimili film morali ste da obavite veliko, višegodišnje istraživanje?
Jedino uz pomoć velikog istraživanja se ta priča mogla početi pretvarati u film, zato što je ta priča bila zaista nepoznata. Kada sam pročitala dnevnik, postojala je jedna slika Diane koja je bila na koricama dnevnika. Ako ste upisali ime Diane Budisavljević, rezultati nisu postojali, a pogotovo za tih preko stotinu suradnika, od kojih su najvažniji Kamilo Bresler i Dragica Habazin. Za sva ta imena kada biste oh upisali u Google, rezultat je bio nula. Mi smo krenuli tražiti koji su ti nepoznati heroji. S jedne strane ko su bili njeni suradnici, kako su izgledali, jer ne možeš sve to izmisliti, to su stvarni ljudi. Počeli smo tragati za njihovim obiteljima, kako možemo doći do nekih fotografija, ko su bili ti ljudi. To je bila jedna linija istraživanja, a druga linija istraživanja je bila pronaći preživjelu djecu.
Razgovarali smo sa preko stotinu djece, danas ljudi koji su spašeni tokom te akcije i nitko se nije sjećao Diane. Zato što su djeca tada bila premala i previše traumatizirana da bi išta od toga pamtili. Odlučila sam da je to na neki način metafilmski zadatak našeg filma, da u jedan film poveže Dianu i djecu. Ona nikada nije uspela upoznati te koje je spasila, a oni nikada nisu saznali tko ih je spasao i mislila sam da ih jedino kroz film mogu povezati.
Zasigurno se radilo o vrlo komplikovanom istraživanju?
Mislim da u Hrvatskoj niko nikada nije radio tako veliko istraživanje, mnogi su me odgovarali od toga, zato što je to jako skupo za jednu filmsku ekipu, dugo traje, onda se nađete sa previše rezultata i onda je previše komplicirano za jedan scenarij. Tu je bilo tako fantastičnih priča i svaka je vrijedna filma. Zato je to tako dugo trajalo jer je trebalo odlučiti šta stvarno staje u jedan film.
A u film, što se tiče podataka, stane jako malo. Stane puno emocija, ali podataka stane jako malo. Kada je naš predivni istoričar Silverstar Mileta, koji je sve to vodio i jako je bio ponosan na sve to što smo pronašli, shvatio po scenariju kako malo toga će ući u film, bio je tako nesretan. Ali, to je bilo nužno, jer mi danas ne bi mogli razgovarati o toj temi i ne bi uopće bili sigurni u to što govorimo. Meni je bilo jasno da se hvatam u koštac sa jednom jako kontraverznom i osjetljivom temom koja se u Hrvatskoj tumači na jedan način, a u Srbiji se tumači na drugi način. Tu je još i lik nadbiskupa Stepinca oko koga je uvek kontraverza. Tako da ne možemo, kako bih rekla, istrčati na teren, a da zaista nismo sigurni da znamo šta se dogodilo.
Planirate li da iz tog istraživanja uradite još nešto pored filma?
Odavno nam je želja da krenemo prema nekom virtualnom muzeju, pa možda u jednom času dođemo i do stalnog. Nama je puno, puno vrijednog materijala ostalo, koji nije primjeren za film, ali bi bio divan u nekom muzeju. Ja mislim da se ta akcija treba nastaviti, jer sam uvjerena da ta kartotetka negdje postoji. Kartoteka do danas nije pronađena, ali nekako mislim da kad bi više ljudi tragalo za njom, da bi se neko sjetio da je negdje video. Nekako mi je nemoguće da je to nestalo.
Ono što mi znamo je da je ta kartoteka odnesena u ministarstvo, ali dalje joj se gubi trag. Od toga su nađeni samo albumi sa fotografijama na tavanu jedne škole. Te fotografije je pronašao jedan student Škole za socijalni rad, kojeg su poslali da očisti neki golubnjak. On je video te slike po podu, instinktivno je znao da je to nešto važno i nije ih bacio, već ih je dao muzeju. Te slike su godinama stajale u Muzeju revolucije, današnjem Hrvatskom povjesnom muzeju. Tek kada je izašao dnevnik, je osoba koja je radila u muzeju shvatila da te fotografije, koje već desetljećima tamo leže, spadaju u taj dnevnik.
Ja mislim da će se ipak to naći, samo više nas treba tragati. Ono što bih jako voljela, što je danas putem interneta moguće, je da se svi ti dokumenti koji su preostali od Diane – jer ona je imala puno tih radnih dokumenata u koje smo mi dobili uvid i po kojima smo radili sve te kopije – da se to sistematizira, da je to pretraživo. Vjerujem da bi se mogli još ljudi spajati, ostavljati svoje priče. To je sa jedne strane najstrašnija moguća priča, a sa druge strane najljepša moguća priča pobede dobra nad zlom.
Svi ti ljudi, njihovi potomci žive i danas. Zato mi je strašno drago da je film tako odjeknuo, jer ako se to prihvati kao neka pozitivna priča, ljudi će se javiti i onda ćemo tek postati svjesni koliko je to života. Baš kada je bila premijera u Areni, kada sam se popela na pozornicu, razmišljala sam kako je ispred mene 4.000 ljudi, a duplo toliko je spašeno djece. I sad koliki je to broj!
To je ono što danas ljudima užasno fali, da vjerujemo u svoje snage i u to da mi možemo nešto pokrenuti i promeniti. To izvire iz Diane. Ona je u suštini dosta obična u tom smislu, bliska je nama. Čini mi se da smo mi danas bombardirani lošim vjestima i da osjećamo strašnu nemoć. Bolje je da ništa niti ne probaš jer ionako ne možeš ništa. Sklona sam vjerovati da je to mala zavera. Potpuno te imobilizira, a zapravo mi možemo jako puno ako se na nešto koncentriramo.
Kako se odvijalo usvajanje dece? Kuda su deca odlazila?
Djeca su usvojena u Hrvatskoj ali naši svedoci, ljudi sa kojima smo mi razgovarali, žive po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Najviše su išli u Zagreb gdje su se udomljavala baš mala djeca, zato što je u gradu bilo mnogo lakše brinuti o njima. Ipak je medicinska pomoć tu bila dostupnija, a nešto veća djeca su išla uglavnom u seoske obitelji i to je hrvatsko Zagorje, Virovitica, Hlebine, itd. Za to postoje podaci, Diana je uvijek pisala u kom selu je koje djete. U Zagrebu su se sami ljudi javljali preko tih mreža, suradnika, ali to nije bilo dovoljno, jer Zagreb nije bio baš veliki grad. To je ono što Diana priznaje Stepincu, da je tu pomogao, jer je on pristao da preko mreže lokalnih svećenika udomi tu djecu. Onda je u kratkom roku udomljeno 5.000 starije djece, zato što svi svećenici u svojim mjestima znaju situaciju, Ako ti daš njima nalog, to će se jako brzo rasporediti jer oni točno znaju koje obitelji mogu primiti, kakva je situacija na terenu. To Diana priznaje.
Zašto ste se odlučili za kombinaciju dokumentarnog i igranog dela u filmu i zašto tako malo saznajemo iz filma o Dianinom privatnom životu?
To je jedan od možemo reći nedostataka dnevnika jer Diana taj svoj dnevnik nije nazivala dnevnikom, već izvještajem o radu i nema puno zapisa niti o suprugu, niti o djeci, niti o njenim razmišljanjima. Mi bi ga danas nazvali brodski dnevnik. Dnevnik je fascinanatan jer Diana svakoga dana piše šta treba uraditi i šta je urađeno, takva jedna fantastična rutina. Prestala je da piše 1945. godine kada joj je oduzet dnevnik. Julije je preživeo, za vreme NDH 1943. godine je dobio otkaz. Izbacili su ga iz klinike, pa je imao neku privatnu praksu kod kuće, ali preživeli su oboje rat i on se posle vratio na posao. Meni je u stvari tu bio zanimljiviji taj odnos, činjenica da je Julije bio u senci, a da je Diana bila istaknuta i to mi je bilo isto nekako moderno za to vrijeme. Pošto sam ja ranije radila dokumentarne filmove bilo mi je jako teško da izmišljam nečije motive, mislila sam da ako ja krenem to izmišljati neće biti uvjerljivo, a meni je bilo strašno važno da ispričam tu priču i da ljudi zaista vjeruju da je to tako.
Jedan razlog je da spojim Dianu i djecu. Diane više nema i jedino što za nju govori je taj dnevnik. Razmišljala sam, da je Diana zaista htela da se više o njoj zna, možda bi ona to negdje zapisala. Ona je ipak živela još trideset godina posle rata i mogla je, da je htjela još nešto zapisati. Sa druge strane, ta djeca su već danas u vrlo ozbiljnim godinama, svi su negde oko osamdesete, i mislila sam ako ni njih sada ne snimimo i za njih ćemo zakasniti. Onda nek oni pričaju za sebe, a nek dnevnik priča za Dianu onako kako je ona sebe ostavila za povijest. Neću ja sad izmišljati nego neka bude tako kako jeste. Neka svako od njih priča iz svojih autentičnih cipela, a ne da im ja domišljam šta su oni mislili i šta su oni hteli.
Jako sam sretna da se to ipak na kraju sve spojilo, jer je puno ljudi sumnjalo da se to može tako spojiti. Govorili su mi da bi bilo bolje da, ili snimam igrani film, ili snimam samo dokumentarni fillm, ali ja sam mislila da oni moraju biti zajedno u tom filmu i da ja moram naći načina da oni budu zajedno. Ne postoji takav film, ja ga nisam nikada videla, i on sigurno ima svojih mana, ali ja sam tako sretna da sam uspela. Tu kombinaciju ja zaista nisam nikad videla, da se na taj način isprepliću, da su oni paraleleni likovi, da vi praktično ni ne osjećate da oni prelaze iz jednog u drugi, u treći medij. Kako sam inače po struci montažer, jako sam na to ponosna. Mislim da bi to samo jedan montažer mogao tako zamisliti, i vjerovati da će takav spoj uspeti.
Zašto crno-bela tehnika?
O crno- bijeloj tehnici smo razmišljali od početka, ali nismo bili sto posto sigurni. Snimali smo ipak u koloru, za svaki slučaj, jer se kolor lako može prebaciti u crno-bijelo. U montaži smo videli da je, ipak, najbolje crno- bijelo, zato što su onda svi u istom vremenu, i arhiva i dokumentarno i igrano, onda je sve to jedno isto vrijeme, nema vizuelnih skokova i mislim da je jako lijepo uspjelo.
Koliko je Diana uticala na vaš život profesionalni i privatni život i kakav će biti dalji život filma?
Možda je sad još rano da znam na koji način će to utjecati na moju karijeru i život, ali ako sam nešto naučila od Diane, onda je to da se koncentrišem na stvari koje su mi blizu i na koje mogu utjecati. To znači, nakon ove predivne reakcije publike, pokušati dogovoriti što veću bioskopsku distribuciju. Pružiti publici priliku da upozna Dianu i njenu snagu i da to primene u svojim životima ako je to ikako moguće.