Piše: Muanis Sinanović
Cijela Ljubljana se onih dana pretvarala u močvaru, cijela Slovenija zapravo, kiša se cijedila posvuda, ne samo izvana, nego i u lokalima, curela je iz plafona, između cerada, iz stijena u stanovima, stopala su navikla na vodu kao na nekakvo prirodno stanje, pretvarali smo se u amfibije i u unutrašnjosti tijela počele su rasti trske, one Pascalove, ali masovno, gusto isprepletene koje se ljuljaju u vodi bez vetra, naime u nama nema propuha, nema ni mnogo vazduha.
Ljuljaju se i kaotično se sudaraju; ulice su bile pune bara, ali nigdje nije bilo poplava, čudili smo se tome u razgovorima sa taksistima, ali poplava je privremeno, vanredno stanje dok smo mi bili u stanju permanentne izloženosti vodi, poplave se nisu uklapale u tu sliku. Tog dana sam naručio taksi da me odveze iz mog ex hotela New Orleans i taksista mi je pričao kako u zgradu često dovodi muškarce na pušenje, samo na pušenje, stalne mušterije koje zbog toga plaćaju samo 20 eur. Mušterije se vrate za otprilike deset minuta kad im popuše mlade i zgodne Ukrajinke koje rade u topless barovima na periferiji grada, fascinantnoj periferiji, teksas periferiji gdje je sve mirno i sve tiho, ali zbog skrivanja, zato što se tamo okreću šleperi, puni droge, zato što tamo ostareli, tužni parovi moraju umirati tiho i svoju gorčinu u cijelini zadržati za sebe. Gorčinu, koja ih truje i zbog koje umiru, ali ipak polako, ipak žive prosječno životno doba, zbog svoje prigradske udobnosti, tri spavaće sobe i dva Passata dok okolo kuća malko smrdi na đubre i taj miris se miješa sa tajanstvenim mirisom grada koji se dešava tamo u daljini jer Ljubljana je velika, tristo hiljada stanovnika koji uglavnom žive baš u takvim kućama, razvučeni po ravnici.
Tajanstveni miris prijestolnice, pomješan sa mirisom đubreta, i to je miris Ljubljane, ne samo miris lažne nade koji sam ranije opisao. Približavao sam se centru dok sam slušao vulgarne priče taksiste i pridruživao im se, kao vjeran slušatelj, kao sugovornik Sokrata, postavljajući jednostavna pitanja i potvrđivajući izvođenja gospodina vozača, klasičnog negospodina, vulgarca sa lokalnim specifikama, kao što i vulgarni taksisti u Podgorici, Novom Pazaru, Beogradu i Sarajevu imaju svoje lokalne specifike. Izlazim u centru i krećem prema Kongresnom trgu, otkuda se čuje mješavina jeftinih eurodance beatova, muzike DJ Otzija i ponekad zavijanje frajtonarice sa njezinim distinktivnim glasom koji podsjeća na grlo puno stakla, natjerano da pjeva. Svuda okolo vidim ljude iz ruralne Slovenije koje je moguće veoma brzo prepoznati po gojzericama, izrazima na licu koji su ili nekako čudno smušeni zbog sve one uzdržane gorčine ili je gorčina u njima sublimirana u poseban, luđački sjaj u očima koji se često može primjetiti kod katoličkih sveštenika i časnih sestara.
Naokolo sve smrdi na pečeno meso, na pljeskavice i ćevape, na kobasice koje peku ljudi dinarskog izgleda, to je najgori smrad koji sam ikad osjetio, vjerojatno jer se slijeva sa opisanim mirisom nade i mirisom kiše. Mješavina miriše na probavu tih mesnih proizvoda u ljudima, u mislima ne mogu više razlućivati između crijeva životinja koja se peku i crijeva ljudi koji ih jedu. Sve to dok počinje svirati grupa Kingston, najgori pseudoreggae slovenski trash pop iz 90-ih koji smo slušali kao djeca na raznim proslavama, koji je uvijek prisutan na raznim proslavama. Niski lik počinje sa svojim pseudoshaggy glasom i pseudojamajčanskim naglaskom i odrasli ljudi zaista plešu.
Upadam u kulturni šok i počinjem se sjećati svojeg djetinjstva u mladom gradiću usred ruralne Slovenije gdje je, među ostalima, odrastala i žena američkog prijedsednika. Sjećam se seljaka koji su dolazili u školu i plesali na Kingstone, sjećam se kako su ih seljačka djeca gradske elite mrzela i slušala Eminema i pisala njegovo ime na zgrade, kako su slušali Klemena Klemena u žudnji za urbanim životom u gradu sa pet hiljada stanovnika. Ta ista situacija se sada ponavljala pred mojim očima. U Ljubljanu, na trg koji je euforično dočekao nacističke okupatore, stiže euforična masa ljudi koja očekuje košarkaše, prvake Europe. Ista masa ljudi iz koje su dolazili pojedinci što su mom rahmetli ocu dok je u trgovini sa mnom razgovarao na svom i mom jeziku, dovikivali da priča slovenski, koji su govorili da moj stari govori izbjeglički i zato me se buliji nisu usudili dirati za vrijeme odmora, ti ljudi koji su iskoristili svaku moguću priliku za rasističko izrugivanje sad čekaju košarkaše koji su osvojili zlatnu medalju, košarkaše koji će se onda praviti da su Slovenci, koji će reći ponosni smo što smo Slovenci, koji će pjevati slovenske narodne pjesme i navijači će im vjerovati da su zaista Slovenci.
Svi ti rasisti koji bi sutra kolaborirali sa nekom fašističkom silom sada tako jadni stoje sa mnom na trgu, slušajući najveći mogući ološ od muzike, prema kojem su srpske i bosanske cajke Bach ili Flying Lotus, taj brikolaž najlošije intepretiranih najlošijih utjecaja sa Alpa, juga i zapada. Tu su i invalidi, fizički i mentalni koji uživaju i glasno pjevaju te nezamislivo loše infantilne pjesme, tu su domaćice i muškarci u kasnim srednjim godinama koji igraju. Odjednom počinjem osjećati sažaljenje prema tim ljudima, suze mi udaraju na oči i jedna pobjegne niz obraz, u kiši pokušavam sve to sakriti, u kiši koja sve to čini još jadnijim. Žao mi je što sam se tih ljudi nekada bojao, vidim da se tu nema čega bojati, to je puk bez tradicije, relativno siromašan puk koji istom mjerom kojom on mene i meni slične izrugava, izrugava liberalna elita, isto tako bez tradicije, visoke kulture, kojoj je visoka kultura zapravo baš takav trash, pun najlošije interpetiranih najlošijih utjecaja sa zapada i Alpa, a ne i sa juga, liberalne elite naime ne prihvaćaju utjecaje južne kulture, iako ih prihvaćaju ljudi koji sada stoje oko mene. Doživljavam kulturni šok i uživam u njemu dok me masa gura naprijed, prema bini gdje očajni i potpuno neduhoviti voditelj uništava svaku atmosferu, čak i ovu već u startu katastrofalnu. Postajem-ta-masa, ona me masira sa svih strana, pijana i praznih pogleda, crvenih lica i fanatički-nihilističkih očiju koje prazan pogled stvaraju, fanatizam i nihilizam se naime sudaraju i tako poništavaju u veliko ništavilo, dok masa vjeruje da je crni košarkaš iz Amerike Slovenac, dok vjeruje Raši Nesteroviću koji tvrdim L izgovara svoj slovenski patriotizam, dok se pojedinci s praznim pogledima zbunjenih riba guše u masi, dok padaju u nesvijest bez prolaza.
Zahvata me empatija prema njima, želim im pomoći, želim da zajedno napravimo revoluciju, ja, čefurski trash i oni white trash, oni deplorables. Sa njima ne pjevam internacionalističku himnu, pretvorenu u simbol nacionalizma, ne skačem kada skaču vičući “ko ne skače, taj nije Slovenac”, ali zajedno izviždavamo ministricu, glasno, dok nas loš voditelj sa lošim humorom pokušava utišati i zajedno, mada u manjoj mjeri, izviždavamo gradonačelnika Jankovića, taj amblem lokalnog liberalizma i njezine trash takozvane visoke kulture. Čovjeka koji je postavio džamiju što me nikada nije ubjedilo i neće me ubjediti (mada, kao što sam rekao, vjerujem), džamiju koju su financirale katarske vehabije, što mi i ne bi toliko smetalo ako ljudi iz Islamske zajednice ne bi bili potpuno nekonsistentni i implicitno stajali uz već pomenutu elitu, barem političku, mada je ona sasvim vulgarno antiklerikalna i mrzi islam, samo što još više mrzi katoličanstvo i katoličku zajednicu. Neki intelektualac je prije nekoliko godina izjavio da je slovenski antiklerikalizam – to jest antiklerikalizam liberalne elite – sličan nacističkom antisemitizmu, sa čime se mogu do neke mjere složiti, to je po mom mišljenju čak bila i jedna od najrelevantnijih javnih izjava posljednjih godina. Dakle, džamiju koju grade vjerski vođe koji su zapravo izdali osnovno versko načelo, poštenje, kao što to uvijek biva, kao što to uvijek iznova uradi i Katolička crkva.
Dakle, na neki način uživam u doslovnom dodiru sa tim sasvim nekulturnim pukom koji nije sposoban sebi napraviti ni varvarsku zabavu kao što je to sposoban puk iz nekadašnje Jugoslavije, koji je sposoban samo padati u nesvijest kao stoka u vagonima ili na industrijskim farmama, kao logoraši u vagonima ili industrijskim logorima, sposobna samo za to ili stajati sasvim praznih pogleda. Uživam u svojoj podređenosti njoj i u svojoj tolikoj uzvišenosti da prestaje biti relevantna, naime uzvišenost liberala je od te mase zavisna, ona živi od njenog primitivizma i njime hrani vlastiti primitivizam, a ja tu zavisnost ne trebam, izvan nje sam, bez interesa, osim zajedničkog klasnog interesa, rekao sam već da smo oboje trash, samo se razlikujemo u pridjevu koji uz njega ide. Sva ta nekoherencija nudila mi je izniman užitak; ruralna kultura domoljublja, sastavljena iz stranih i čak u tome protivriječnih elemenata, koja slavi košarkaše stranog porijekla i tako nadkompenzira svoj strah od stranaca, košarkaši koji domoljubljem kompenziraju godine svoje marginaliziranosti, srednja klasa koja proslavu gleda s ekrana, smije joj se ali ipak svoju nadu polaže u reprezentaciju, industrijski radnici koji mrze srednju klasu, a ipak u ekipi, koja igra složno, vide riješenje konflikata i nadu za harmonično društvo u zemlji.
Sve te grupe ljudi sa vlastitim kulturama koje se u nekim segmentima presjeću, sve te duple ili trostruke kontradiktornosti koje se preko jedne divne igre koju toliko volim gledati slijevaju u palanački etar i u njegovo jedinstvo, u jedinstvo nekoherentnog i jedva postojećeg stila, svi ti ljudi, koji žele različito, a žele jedinstvo, sva ta orgijastična glupost u kojoj sudjeluju i lijevi i desni, i bogati i siromašni, nudila mi je direktan uvid u stanje fašizma, u oduševljenje klanjem za vrijeme svijetskog rata ili drugog tipa vanrednog stanja. Pobjeda reprezentacije zapravo je bila proba u vanrednom stanju, nenamjerni eksperiment koji me doveo u prilično instantnu refleksiju svojeg nacionalnog uvijerenja prema kojem sam bio ciničan i tako prikrivao njegovo postojanje, njegovo protivriječno postojanje, njegovu bošnjaškost i slovenskost ujedno. Protivriječnost ga je održavala, bila je nužni uvjet njegovog postojanja i u momentu kada sam to shvatio, moja nacionalna identifikacija u cjelini je otpala, odjednom, kao što svi naši problemi, sve naše muke otpadaju baš kao cjelina, upravo kao nama nametnuta protivrječja.
*Tekst je književno delo i ne odražava nužno stavove autora.
Izvor: Blog Muanisa Sinanovića