U okviru projekta „Njena priča je i tvoja priča, univerzalne vrednosti ženske evropske književnosti“, koji je podržala Kreativna Europa, održava se regionalna radionica pisanja književne kritike „Mlada Evropa čita“. Biće održano šest radionica na kojima će predavačice i predavači iz regije razgovarati sa učesnicima i učesnicama o knjigama objavljenim u okviru projekta, a nakon svake radionice biće odabrana jedna kritika koju će objaviti partnerski portali iz projekta iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine.
Na trećoj radionici govorilo se o romanu Zemlja u kojoj se nikad ne umire, albanske književnice Ornele Vorpsi, a predavačica je bila, Ivana Dražić, književna kritičarka.
- Autorica romana: Ornela Vorpsi
- Naslov romana: „Zemlja u kojoj se nikad ne umire“
- Izdavač: Štrik
- Godina izdanja: 2023.
- Prijevod: Aleksandar Levi (talijanski)
Živjeti u zemlji bez smrti
Lucas Legović
Razmišljanje o Albaniji kao o zemlji u kojoj nitko nikad ne umire priziva zagonetnu i zbunjujuću sliku. Što ovaj naslov implicira? Koje se stvarnosti kriju iza takve izjave? Albanija, zemlja surovih krajolika i otpornih ljudi, prostor je u kojem breme prošlosti i povijesti snažno utječe na sadašnjost. Smještena na Balkanskom poluotoku, Albanija je prošla stoljeća previranja, od otomanske vladavine do oštrog komunističkog režima i diktature Envera Hoxe, što je ostavilo duboke ožiljke na njezino društvo. Život u Albaniji može se činiti kao pokušaj izlaska iz labirinta izazova, gdje svaki zaokret otkriva još jedan sloj borbe. Prirodna ljepota i planinski albanski krajolik možda oduzimaju dah, ali oni također mogu simbolizirati izolaciju i prepreke s kojima se suočavaju stanovnici tog podneblja.
Ornela Vorpsi, albanska spisateljica i umjetnica, stvorila je jedinstven pripovjedački glas u svom djelu Zemlja u kojoj nitko nikad ne umire, kojim dojmljivo istražuje izgnanstva, identitete i ženska iskustva u patrijarhalnom albanskom društvu. Iako je podrijetlom iz Albanije, Vorpsi ovu knjigu piše na talijanskom jeziku čime pridodaje slojevitosti i kompleksnosti djela: odustajanje od pisanja na materinskom jeziku simbolizira nemogućnost suočavanja s prošlosti na jeziku usvajanom u djetinjstvu. U svojoj bilješci na kraju knjige naslovljenoj „Na jeziku lišenom djetinjstva” autorica piše kako je morala koristiti jezik lišen djetinjstva kako bi se mogla suočiti s vlastitom povijesti. Time je albanski predstavljen kao jezik šutnje i nemogućnosti govora te je pisanje na tom jeziku predstavljeno kao suočavanje s praznim papirom, dok talijanski, novousvojeni jezik migrantice, briše jezične barijere i omogućava artikuliranje misli koje bi inače ostale neizgovorene. Čini se da strani jezik u ovom slučaju ima terapeutsku ulogu – pripovjedačica pomoću njega može ispisati stranice osobnog dnevnika trauma vezanih uz djetinjstvo u Albaniji koje nikad ne bi mogle biti ispripovijedane na albanskom jeziku. Ovaj izbor jezika ne samo da odražava njezino osobno putovanje već i obogaćuje tekst osjećajem raseljenosti i kulturne intersekcije.
Za žene u Albaniji tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća borba je još dublja i kompleksnija u usporedbi s onime što proživljavaju muškarci pod represivnim političkim režimom. U ovom patrijarhalnom društvu, biti žena često se čini kao hodanje po žici iznad ponora očekivanja i ograničenja. Zrak je gust od neizgovorenih pravila, a teret tradicije teško im leži na ramenima. Pitanje ženske seksualnosti strogi je tabu koji ne smije preći preko usana adolescentica kako ne bi bile nazivane pogrdnim imenima. U mnogim epizodama Zemlje u kojoj nitko nikad ne umire vidljivi su jasni primjeri mizoginije te se žene koje istražuju vlastitu seksualnost često nazivaju kurvama. Osim toga pripovijeda se o muškarcima koji tuku svoje žene i kćeri, djevojčicama i ženama koje su tretirane kao seksualni objekti i jezeru u koje skaču djevojke povrijeđene u ljubavnim vezama pa čak i one koje su ostale u drugom stanju. Sloboda je, čini se, daleki san, fatamorgana koja svjetluca na horizontu njihove svakodnevice. U ovom surovom krajoliku, otpornost postaje način života. Žene su u Albaniji neopjevane junakinje, podnose oluju društvenih normi dok pronalaze načine da potvrde svoj identitet i autonomiju. Njihove su priče urezane u tkivo nacije, priče o tihom prkosu i nepokolebljivoj hrabrosti koje govore o sposobnosti ljudskog duha da izdrži i napreduje unatoč nemogućim izgledima.
Upravo su te priče uklopljene u knjizi Zemlja u kojoj nitko nikad ne umire, gdje surov život u Albaniji otkriva društvo koje se bori s naslijeđem komunističke diktature i teškoćama tranzicije. Knjiga prenosi ta životna iskustva, prikazujući otpornost i snagu potrebnu za preživljavanje i snalaženje u svakodnevnom životu. Razabirući kroz slojeve teškoća s kojima se suočavaju albanske žene, ovaj roman daje glas njihovim individualnim i kolektivnim pričama. Na taj način pomaže osvijetliti širu naraciju neispisane ženske historiografije odnosno pripovijesti o preživljavanju i otporu u zemlji gdje ostanak na životu (naspram umiranju) postaje neupitan čin prkosa.
Vraćanje na pitanje sa početka – Što je zemlja u kojoj se nikad ne umire? može pomoći u osvjetljavanju ovog romana iz nekoliko kutaka. Prije svega, valja razumjeti da je ova fraza posve ironična i metaforička te da se pomoću nje reflektira mračna stvarnost života u Albaniji pod represivnim režimom, gdje je kvaliteta života toliko degradirana da se smrt čini gotovo poželjnom u usporedbi s patnjom nastavka življenja. Ideja o zemlji u kojoj nitko nikad ne umire također se može tumačiti kao mjesto gdje su ljudi zarobljeni u vječnom stanju patnje, nesposobni pobjeći od surove stvarnosti. Ona sugerira vrstu živuće smrti, gdje likovi podnose beskrajne teškoće, represiju i očaj, posebno žene koje se suočavaju sa sustavnom opresijom i patrijarhalnim nasiljem. Ova sintagma hvata stagnaciju i beznađe koje prožimaju društvo prikazano u knjizi, gdje su svakodnevne borbe toliko preplavljujuće da se čini kao da vrijeme stoji, a smrt, odnosno oslobođenje od boli je uskraćena. Stoga, „zemlja u kojoj nitko nikad ne umire“ služi kao snažna metafora za trajanje patnje i nedostatak oslobođenja ili promjene u društvu gdje su pojedinci, posebno žene, osuđeni na preživljavanje u represivnim uvjetima bez nade za olakšanje ili transformaciju.
Vorpsi se u ovom djelu fokusira na sudbine djevojčica i žena, s kojima se i sama poistovjećuje, ali je pogrešno gledati na ovu knjigu isključivo kao autobiografiju iako definitivno ima elemenata autofikcije. Autoričin je stil izrazito zavodljiv, profinjen, pun ironije i crnog humora, obogaćen senzualnim pisanjem i jezikom. Također nije na odmet napomenuti da je djelo teško žanrovski odrediti jer leži na razmeđi između zbirke priča i romana pa se ponuđene epizode mogu promatrati kao zasebne priče ili nepovezana poglavlja.
Priče su istovremeno zanimljive i uznemiravajuće, poput one u Dvorištu iz djetinjstva, gdje se djevojčice igraju Romea i Tibalda, mačujući se s ljudskim kostima koje su pronašle u vrtu. Kasnije saznaju da ti posmrtni ostaci, koji su im poslužili kao mačevi, pripadaju strijeljanom ujaku koji je sa sedamnaest godina pokušao pobjeći iz države. U poglavlju Bel Ami, prikazane su majka koja se bavi prostitucijom i njezina kći Ganimete koja na ležaljci u dvorištu čita ljubavne romane. Međutim, problem leži u tome što autorica niže senzaciju za senzacijom, ali površno obrađuje vrlo važne i osjetljive teme. Na primjer, tema prostitucije ovdje je obrađena plitko, bez dovoljno dubokog uvida u likove koji se bave seksualnim radom. Ti su likovi plošni, dvodimenzionalni i gotovo svedeni na simbole, što bi se moglo reći za većinu likova u knjizi. Ipak, seksualni rad problematiziran je u kontekstu ekonomskih i društvenih uvjeta – Ganimate je prisiljena prostituirati se za komadić kruha, a na koncu priča o njoj i njezinoj majci završava time što su se objesile. Dojam koji ostavlja takav način pisanja privremeno je efektivan, ali ubrzo se troši i naraciju pretvara u kompleks događaja koje ne povezuje dovoljno čvrsta uzročno-posljedična nit koja bi niz ovih priča mogla držati na okupu.
Za kraj, valja obratiti posebnu pozornost na formu ovog književnog djela koje je predstavljeno i objavljeno kao roman. Gledano kao roman, Zemlja u kojoj se nikad ne umire sastavljena je od desetak poglavlja koja nose naslove vezane uz kratku naraciju koju sadrže. Ipak, nemoguće je ne primijetiti kako se iz priče u priču neprestano izmjenjuje niz likova te kako pripovjedačica nikad nije ista (u par priča čak se i spominju njihova različita imena), iako je uvijek predstavljena u ženskom rodu. Takav način pisanja prožet razasutim naracijama koje vrludaju u stotinu različitih smjerova netipičan je za žanr romana, a ova bi knjiga zasigurno bolje funkcionirala kao zbirka priča. Vjerujem da u ovom slučaju treba imati na umu kapitalizam i tržište knjiga u kojima se možda krije odgovor na žanrovsko pitanje ovoga djela. Kako su romani svakako prodavaniji od zbirka priča, ponekad izdavači nastoje predstaviti i zbirke priča kao roman. Ne bi me začudilo da je to slučaj i s ovom knjigom koja u dovoljnoj mjeri odudara od strukture romana te više nalikuje zbirci isprepletenih kratkih priča, od kojih svaka doprinosi mozaiku života u Albaniji tijekom komunističkog režima i njegovih posljedica.
Čitajući ovo djelo kao roman, osjećao sam se kao da pred sobom imam nedovoljno razrađene likove i nedovršene pripovjedne linije nedosljedno povezane u narativnu cjelinu romana koji vrlo labavo zadržava tu žanrovsku odrednicu. Ovaj modus čitanja svakako je pridonio nezadovoljavajućem estetskom dojmu te toplo savjetujem čitanje Zemlje u kojoj se nikad ne umire kao zbirku priča. Možda sagledavanjem kroz tu prizmu ovo djelo može ostvariti potencijal kojeg zasigurno ima iako se čini da nije u potpunosti ostvaren kad ga se čita kao roman.
Ipak, vrijednost ovog djela leži u tome što uspijeva čitatelja uvući u svijet ispunjen kompleksnim emocijama i mračnim humorom, unatoč njegovim povremenim površnim tretmanima osjetljivih tema. Ornela Vorpsi vješto stvara atmosferu u kojoj se isprepliću ljepota i užas, nježnost i okrutnost, pružajući nam uvid u stvarnost života u Albaniji kroz oči onih koji su najviše pogođeni – djevojčica i žena. Iako možda ne zadire uvijek dovoljno duboko u složene društvene probleme koje predstavlja, njezin sugestivan i dovitljiv stil te sposobnost da kroz kratke, ali snažne vinjete ispripovijeda upečatljive priče, čini ovu knjigu vrijednom čitanja i analiziranja. Upravo u toj igri kontrasta, između raskošnog jezika i surovih stvarnosti, leži istinska snaga Zemlje u kojoj nitko nikad ne umire.