{"id":5801,"date":"2016-05-12T09:19:31","date_gmt":"2016-05-12T09:19:31","guid":{"rendered":"http:\/\/dkis.si\/?p=5801"},"modified":"2023-05-18T11:58:38","modified_gmt":"2023-05-18T11:58:38","slug":"otvoreni-atelje-natase-kupljenik","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/dkis.si\/sr\/otvoreni-atelje-natase-kupljenik\/","title":{"rendered":"Otvoreni atelje Nata\u0161e Kupljenik"},"content":{"rendered":"

\"2016-03-08<\/a>Slikarka i pesnikinja Nata\u0161a Kupljenik<\/strong> otvara vrata svog ateljea<\/a> za javnost u okviru manifestacije Otvoreni ateljei (Odprti ateljei<\/a>)<\/em> u organizaciji Javnog kulturnog sklada Slovenije. Cilj ove akcije je da se podstakne javni interes na podru\u010dju likovne umetnosti i da se pomogne umetnicima i umetnicama u promociji svog rada, a predstavlja deo velike manifestacije Teden ljubiteljske kulture<\/em><\/a>, koji \u0107e se odigrati od 13. do 22. maja i obuhvati\u0107e oko 1000 doga\u0111aja \u0161irom Slovenije.
\n<\/span><\/p>\n

U subotu, 14. maja, u svom ateljeu vas od 14h do 18 \u010deka Nata\u0161a Kupljenik gde \u0107ete mo\u0107i da pogledate njene radove i da u\u010destvujete u stvarala\u010dkom procesu i razgovoru sa umetnicom. <\/span>„Za subotu imamo spremnu galeriju, bojice i papire za najmla\u0111e i malo ve\u0107e kreativce; pripremljen je i paketi\u0107 das mase, nit, \u017eica, perle i ostalo za pravljenje nakita… A mo\u017eete do\u0107i i samo na \u010da\u0161u soka, kola\u010di\u0107 i razgovor“, najavljuje umetnica. Atelje Mi\u0161ek<\/a> nalazi se u \u0160erkovoj 10 u Ljubljani, a sve dodatne informacije mogu se dobiti na natasa@atelje-misek.si<\/strong><\/span><\/p>\n

\"Maya\"<\/a><\/p>\n

O svom stvarala\u0161tvu Nata\u0161a Kupljenik ka\u017ee: „Stvaram uglavnom uljanim bojama na platnu, velike formate, akrilima i raznim mije\u0161anim tehnikama kad \u017eelim \u0161to stvoriti na brzinu, opustiti se. Motivi su: \u017eenski likovi vrlo \u010desto naran\u010daste kose, sv. Mihael, moja baka Natalija, razne apstrakcije, na malim crte\u017eima ima puno uzoraka, \u010desti su crno-bijeli kvadrati koji su suprotstavljeni jarkim bojama. Zadnja slika koja nastaje je posveta baki koja je umrla kad je imala 33 godine tj. bila je u mojim sada\u0161njim godinama. Kako se ona unutar obitelji rijetko spominje, u nekom trenutku sam jednostavno dobila potrebu da joj se moram pokloniti na taj na\u010din. Dolazim iz obitelji koja je kao ve\u0107ina prosje\u010dnih balkanskih obitelji isprepletena raznim ratovima, nacijama, djed je dio izgubljene obitelji prona\u0161ao tek devedesetih\u2026 Sva ta obiteljska \u201emitologija\u201c i \u010dinjenica da me oduvijek zanimala povijest, idealni su za umjetni\u010dko stvaranje jer tema i motiva nikada ne nedostaje. Samim time suo\u010davam se s vlastitim korijenjem, kojem dok sam bila u Hrvatskoj nisam pridavala va\u017enost. Preseljenjem u Sloveniju na sve to po\u010dela sam gledati nekim drugim o\u010dima“.
\n<\/span><\/p>\n

\"Natali\"<\/a><\/p>\n

Nata\u0161a Kupljenik<\/strong> je ro\u0111ena u Kutini u Hrvatskoj, 1982. godine. Pre trinest godina se doselila u Ljubljanu gde je 2010. diplomirala na studiju slikarstva u \u0160koli za crtanje i slikanje kod prof. Darka Slavca, a zatim je znanje nadgradila na studijskom programu pedago\u0161kog andrago\u0161kog obrazovanja na Pedago\u0161kom fakultetu u Ljubljani. Izlagala je na vi\u0161e samostalnih i zajedni\u010dkih izlo\u017ebi u Hrvatskoj, Sloveniji i regionu. Vodi radionice slikarstva. Njene pesme su objavljene u Antologiji sodobne manj\u0161inske i priseljenske knji\u017eevnosti Iz jezika u jezik<\/em>, DZP, 2014,ur. Lidije Dimkovske.<\/p>\n

Prenosimo intervju s Nata\u0161om Kupljenik iz Kontrole leta<\/a>.<\/p>\n

Kako vidi\u0161 akciju Otvoreni ateljei?<\/strong><\/p>\n

Moja ideja otvorenog ateljea je da bude jedna izlo\u017eba u prostoru iz kojeg sve slike nastaju. U principu to je nekakav prisniji prostor od samih galerija. Program nema neki poseban, imam pripremljene papire i bojice u slu\u010daju da neki klinac do\u0111e. U ateljeima vje\u010dito ima nekog posla tako da uvijek mo\u017eemo ne\u0161to stvarat. Moja ideja je u biti bila predstavit slike jer mi je op\u0107enito zanimljiva ta ideja da se otvore ateljei za javnost. To su zatvoreni, mali, intimni prostori u koje ljudi ina\u010de ne dolaze. U njima smo samo mi koji radimo unutra, tako da bi to moglo biti zanimljivo. Meni je sam taj koncept otvorenih ateljea simpati\u010dan u smislu da ljudi vide \u0161to mi radimo. Masa nas umjetnika se ni me\u0111usobno ne poznaje, a na\u0161a okolica ni ne zna da negdje, tamo, u tom prostoru, iznad njih, gdje \u017eive netko ne\u0161to stvara. Zgodna mi je sama ta ideja i nekako mi je bilo te\u0161ko popustit tu priliku za prijavu.<\/p>\n

Kakva je razlika izme\u0111u galerije i ateljea? Da li je to sada prvi put da otvara\u0161 atelje za javnost?<\/strong><\/p>\n

Prvi put je, u tom smislu, da je u okviru nekog ve\u0107eg doga\u0111aja. Kad je otvoren atelje, imala sam ideje da bi pozvala susjede, tu i tamo je netko do\u0161ao. Ina\u010de je to prostoruko, i nitko ne dolazi tu, osim ako ba\u0161 i ne mora. A galerija, ja sad nisam ba\u0161 ne\u0161to puno izlagala po galerijama, ali to je druga\u010dije, oni imaju nekakav svoj koncept, imaju svoje ideje kako bi \u0161to trebalo biti. A ovdje, ono \u0161to sam ja napravila, o\u010distila sam prostor samo za Vas, tako da radionica nije zamazana, ne mo\u017eete se zalijepiti na ni\u0161ta, osim na jednu sliku koja je u procesu stvaranja, tako da u principu recimo da sam napravila nekakvu galerijicu u radionici. To je nekakva moja ideja toga. Sad normalna stvar, da unutra ima svega, \u0161to se koristi i \u0161to se ne koristi kao u prosje\u010dnoj gara\u017ei ali u principu su slike.<\/p>\n

Zna\u010di posetioci koji danas odvoje vreme i do\u0111u u tvoj atelje mogu videti sve tvoje slike i u\u010destvovati u nekoj zanimljivoj radionici?<\/strong><\/p>\n

Mo\u017ee, mo\u017ee, po \u017eelji.<\/p>\n

Gde se nalazi atelje?<\/strong><\/p>\n

U Savskom naselju, to je \u0160erkova 9, peti kat, biti \u0107e pripremljeni putokazi, otvorena vrata, zamolit \u0107u susjede da ne zaklju\u010davaju vrata.<\/p>\n

Mo\u017ee\u0161 li ne\u0161to da nam ka\u017ee\u0161 o svojim motivima za likovno stvarala\u0161tvo? Koliko dugo se time bavi\u0161? \u0160ta te inspiri\u0161e?<\/strong><\/p>\n

Pa slu\u017ebeno, od fakulteta, zna\u010di 10-11 godina, mo\u017eda malo vi\u0161e. S tim da nekako stvaram cijelo vrijeme. Ne\u0107u re\u0107i od osnovne \u0161kole, ali mi smo u srednjoj \u0161koli recimo, imali odli\u010dnu profesoricu koja nam je davala, bez obzira \u0161to su u gimnaziji vi\u0161e teoretske stvari, pojedine trenutke za stvaranje. Meni je ispala genijalna stvar koliko je to meni bilo dobro. Osobno sam se osje\u0107ala ugodno u samom procesu stvaranja. Zna\u010di, to je ono kad slika nastane to je kao sve, to onda \u017eivi svoju pri\u010du. Me\u0111utim, meni su ti procesi nastanka genijalni. \u0160to ti sve ima\u0161 u mislima kad krene\u0161 sa tom slikom, i na kraju kad to ispadne. Motivi, tu stvarno sva\u010dega ima. U principu su \u017eenski likovi, puno ima naran\u010daste kose. Ima ne\u0161to tamnih slika, koje su odraz te nekako moje potrebe da, ne\u0107u re\u0107i izgradnju spomenika, ali recimo da vjerujem da \u010dovjek \u017eivi toliko dugo koliko ga se netko ima sje\u0107ati. U slu\u010daju da ima jedna osoba koja ga se sje\u0107a zna\u010di da taj \u010dovjek vrijedi. U tom smislu su te moje tamne slike, koje nisu mra\u010dne i tu\u017ene, nego jednostavno imaju tu neku svoju te\u017einu, te mogu biti lijepe i na jedan drugi na\u010din.<\/p>\n

Kako si primetila to kod sebe da ima\u0161 dar za slikanje i potrebu za slikanjem? Kada se to pojavilo?<\/strong><\/p>\n

Na \u010detvrtoj godini faksa sam se otvorila, zna\u010di morala sam do\u0107i do \u010detvrte godine da bi stvarno shvatila da je meni gu\u0161t radit. Onaj tren kada su me pustili slobodno da stvaram, sve to nekako u toku tog procesa fakulteta. Ja imam potrebu za slobodom u nekom svom smislu, meni je to rad. Ja do\u0111em u atelje i radim. Nekad to ispadne dobro, nekad ne ispadne dobro, ali na kraju shvati\u0161 da u\u017eiva\u0161 u tome \u0161to radi\u0161, \u0161to je lijepa stvar.<\/p>\n

Po\u0161to si pomenula proces stvaranja, kako se odvija taj proces? Od samog trenutka kada ima\u0161 ispred sebe prazno belo platno pa do kraja, koliko to dugo traje i \u0161ta ti sve prolazi kroz glavu? Da li unapred zna\u0161 kako \u0107e slika izgledati?<\/strong><\/p>\n

Ne, meni je to osobno iznena\u0111enje. Ovisno je o tome imam li temu u glavi ili nemam. To jednostavno ide. U odre\u0111enim trenutcima, recimo radila sam Sv. Mihaila, tu sam ba\u0161 prou\u010davala temu, to je bilo recimo novinarsko kopanje gdje ti prou\u010dava\u0161 sve mogu\u0107e o temi \u0161to mo\u017ee\u0161, i onda uplete\u0161 u cijelu pri\u010du svoju osobnu notu. Zna\u010di meni je to bila isto osobna tema gdje sam htjela pokazati ne\u0161to isto malo vi\u0161e. Na kraju u nekom trenutku mi s desilo da je slika izgledala poput ikone. Kad u procesu stvaranja razmi\u0161lja\u0161 o ne\u010dem, nema\u0161 slu\u0161alice, ti\u0161ina je, misli\u0161 si ne\u0161to svoje. I u nekom trenutku sam ba\u0161 razmi\u0161ljala o ikonama. Onda mi se desilo da radim zlatnom bojom oko tog an\u0111ela. Zna sva\u0161ta bit, ali najgenijalnije je ono \u0161to na kraju ispadne. Zna\u010di, taj proces zna biti sva\u0161ta, zna biti borbe, zna biti odustajanja, sva\u010dega. Kao u svakom procesu rada.<\/p>\n

Koliko si kriti\u010dna u svom radu?<\/strong><\/p>\n

Jako, zato ni ne znate u principu za mene.<\/p>\n

Kada si promenila sredinu kako je to uticalo na tvoje stvarala\u0161tvo? Da li si sve vreme slikala prve godine u Ljubljani?<\/strong><\/p>\n

U principu ne, u to vrijeme sam sve vrijeme pisala. To je neka moja prirodna reakcija na stanje oko mene. Najprije krenem pisat, a slikanje je ba\u0161 neki unutarnji odaziv. Percepcija je potpuno druga\u010dija, zna\u010di druga\u010dija je kad ste vi doma i kad se preselite. Jo\u0161 kada to napravite dosta mladi, recimo meni je trebalo neko odre\u0111eno vrijeme prilagodbe, ne samo sa Slovencima. S njima osobno nikada nisam imala nikakv problem i \u0161tovi\u0161e u odre\u0111enom trenutku sam znala puno vi\u0161e pravih Slovenaca nego na\u0161ih ljudi. Promjeni se na\u010din na koji sam po\u010dela gledati dr\u017eavu iz koje jesam. Postanete objektivniji, jo\u0161 uvijek sve volite, jo\u0161 uvijek je sve tu, sve va\u0161e, me\u0111utim gledate puno objektivnijim o\u010dima od onih koji se nisu maknuli od tamo. Ja mislim da je to jedno prili\u010dno dobro iskustvo jer \u010dovijek postane bogatiji. Dobije \u0161irinu razmi\u0161ljanja, nau\u010di\u0161 puno o sebi, o drugima, vlastita obitelj ti postane malo bli\u017ea. Mislim, koliko god to \u010dudno zvu\u010dalo, me\u0111utim masu obiltelji ne funkcionira unutar sebe upravo zato \u0161to su si prebliski. Kad vidite obiteljske probleme gdje se nikad nitko nije maknuo nikud to je potpuno normalno. To je meni bilo nevjerovatno saznanje da su sve disfunkcionalne obitelji u principu, toliko bliske. Kada ste vi non\/stop s nekim vi ne vidite dobre osobine te osobe. Vidite sve \u0161to Vam smeta, vidite \u0161to nije dobro, \u0161to bi moglo biti bolje, me\u0111utim kada odete onda je to druga\u010dije. Onda ipak vidite, da nedostaje mi taj dio za koji sam mislila da je potpuno lo\u0161. U principu, nije tako jako lo\u0161.<\/p>\n

To je dosta uticalo i na tvoje slikanje? Slika\u0161 stvari koje se ti\u010du i istorije tvoje porodice? <\/strong><\/p>\n

Sada sam izvukla onaj svoj dio obo\u017eavanja povijesti koji sam potpuno zaboravila i moram priznati da mi je to odli\u010dno. Ali je jedna mala stvar, oko toga svega, ja nekako mislim da mi ne mo\u017eemo biti dovoljno odrasle osobe, ne mo\u017eemo sazrijeti u kvalitetne odrasle osobe, ako ne prihvatimo vlastitu povijest. U taj dio vlastite povijesti, veliki dio zauzima na\u0161a obitelj. Moji su tako malo, na jednu stranu sve normalno, u redu, ista kao i kod svih drugih, do onog trena kad se ne krene ne\u0161to kopat. Na\u0161a povijest je za umjetnika zanimljiva, i to nije preslikavanje povijesti, to nije preslikavanje rodnog stabla, nego je to nekakav moj na\u010din, kako ja kao umjetnica vidim svoje pretke i \u0161to \u017eelim od toga da ostane u meni. Zna\u010di, ja sam svijesno, odbacila sve lo\u0161e stvari, ima tu i dalje lo\u0161ih stvari, ne mo\u017ee\u0161 se rije\u0161iti svega, ali u principu neki na\u010din razmi\u0161ljanja, zbog kojeg sam ja u principu i oti\u0161la, sam jednostavno odbacila. Iz toga svega sam izvukla, u svojim okvirima mogu\u0107nosti, \u0161to je meni bilo potrebno. U principu, svaka \u010dast obiteljima koje su bajne i krasne, ispeglane i iz vana i unutra. Ja im se stvarno, svim srcem divim. Meni je ovo moje inspirativno. To \u010dak, \u0161to ja stvaram, nije preslikavanje toga, nego je to moje osobno vra\u0107anje duga precima, da bi ja mogla naprijed, i da bi ja svoj \u017eivot mogla na neki kvalitetniji na\u010din, psihi\u010dki provest. Fizi\u010dki je to ovako, kao i svaki \u017eivot, sva\u0161ta ima. Ja sam ovako, kad to odradim, mirna sama sa sobom.<\/p>\n

Koji su to \u010dvorovi, neke ta\u010dke u porodici koje ti posebno sada, kao umetnik obra\u0111uje\u0161?<\/strong><\/p>\n

Smrt bake, koja je umrla sa svojih 33 godine, kada je moj tata imao 14 godina. Situacija je takva da sam ja dijete tu\u0111manizma, to tako karikiram, iz jedne mje\u0161ane obitelji, gdje se u odre\u0111enom trenutku, vlastito dijete odrekne vlastitog oca. S tim da ja osobno, uop\u0107e nemam osje\u0107aja nacionalizma, bilo kojeg i bilo kakvog. Zna\u010di, mene ako osobno pitate, ja sam nereligiozna, svi\u0111a mi se budizam zato \u0161to je filozofija, iako su moji ortodokni kr\u0161\u0107ani, ali ja s tim nemam veze. To su te nekakve situacije, koje za umjetnika mogu biti zanimljiva tema. Recimo kad sam spomenula ikone, moja baka je bila opsjednuta odlaskom u crkvu, bila je lijepi katoli\u010dki vjernik. I\u0161la sam u crkvu povremeno, i onda sam u nekom trenutku, po\u0161to u selu gdje ja \u017eivim je pravoslavna crkva, u selu odkud je mama je katoli\u010dka. Najve\u0107a scena s mojojm bakom je bila akd su mama i tata pobjegli negdje na jednodnevni put, pod izgovorom da ne\u0161to trebaju kupiti i onda su mene i Igora uvalili baki. Baka je i\u0161la na misu na Vidov dana, kod nas, natjerala je mene i brata da idemo na misu u pravoslavnu crkvu, moja katoli\u010dka baka. Tamjan, to je ne\u0161to \u0161to ne mogu podnijeti, previ\u0161e tamjana. Ali \u0161to je meni fascinantno, fascinantne su mi ikone, kao umjetnica, gledam sve te vjerske objekte umjetni\u010dkim o\u010dima. Mo\u017ee mi bit lijepo, ne mora mi bit lijepo, ne\u0161to mi je ki\u010dasto. Sve u svemu ja sam crtala, u nekim odre\u0111enim trenutcima smo imali neki odre\u0111eni zadatak gdje smo morali nacrtati oltar. Kutinska crkva je barokna, slatko, lijepo i ki\u010dasto za poludjeti. Ali u tom smislu mislim na te \u010dvorove. Zna\u010di, kad ste u takvom podru\u010dju, kad imate neki \u017eivot kad se rodite, ja sam se rodila kao prvoro\u0111eno \u017eensko dijete. Moj je djed i do svoje smrti pri\u010dao da sam ja njegov unuk, iako je on meni bio, nema sveca da je ve\u0107i od njega. To je nekakav patrijarhat, koji su njih dvojica probali tjerat, ali nije uspijelo kod nikoga od nas, zato \u0161to smo razmi\u0161ljali svojim glavama. Biti crna ovca u obitelji, u kojoj sam poziciji \u010desto bila, i nije najbolja opcija, ali recimo iz svega toga, zna se izrodit dobrih tema za stvaranje. Kad se pomirite sa tim nekim stvarima iz obitelji koje vama ba\u0161 i ne pa\u0161u i koje nisu ba\u0161 najljep\u0161e, onda se desi da stvarate spomenike vlastitoj obitelji. To zna biti, meni osobno zanimljivo, zato \u0161to ja na te sl\u010dike gledam mo\u017eda suvi\u0161e osobno. Onda kad ih zavr\u0161im, maknu se od mene na neki trenutak. Me\u0111utim, kad sam zavr\u0161ila Sv. Mihaela koji je recimo, posveta djedu, iako to ne djeluje tako, nije to samo an\u0111eo, to je sve. Tu je Dunav, i tu je nekakva pri\u010da o imaginarnom utapanju jednog \u017eenskog lika, sva\u010dega tu ima. Me\u0111utim , kad krenem, ja te slike gledam sa stajali\u0161ta nekoga tko zna pri\u010du toga. Gledatelji to ne gledaju na taj na\u010din, i mo\u017eda me zato vu\u010de, da kad budem radila sljede\u0107u izlo\u017ebu bude pri\u010da pored, jer onda slike dobiju dubinu.<\/p>\n

Koje su tvoje omiljene tehnike i za\u0161to ba\u0161 te?<\/strong><\/p>\n

Pa ja u principu radim ulje na platnu. Za po\u010detak zato \u0161to su mi boje jako lijepe, na kraju sjaje. I akrili mogu sjajit. A druga stvar zato \u0161to je to meni prakti\u010dno, jer nemam dostupne teku\u0107e vode, u biti imam, ali je ne koristim u tolikoj mjeri u kolikoj bi to mo\u017eda bilo dobro kao da slikam akrilima. Sve u svemu, meni se akrili previ\u0161e brzo su\u0161e, oni jesu prakti\u010dni. Kad ne\u0161to ho\u0107u napraviti na brzaka, da se opusttim, onda radim s akrilima. Me\u0111utim, mislim da u ulju mogu puno vi\u0161e dati. Ja ne koristim terpentin jer sam jednostavno shvatila da mi ko\u017ea ne reagira dobro. Koristim samo laneno ulje i boje. To je to lazurno slikanje koje je tanak sloj na tanak sloj, \u0161to je naporno i \u0161to je vje\u017ebanje strpljenja.<\/p>\n

Kako je sa izlo\u017ebama, gde si do sada izlagala?
\n<\/strong><\/p>\n

Pa ja u principu izla\u017eem na malim prostorima, prvo je bio Dom Upokojencev. Ja ne podcjenjujem ni jedan prostor. Zna\u010di, u Rovinju sam izlagala na ulici. To je bilo genijalo, u Rovinju se odvija Grisia koja je najve\u0107a izlo\u017eba na otvorenom. Poanta toga svega je da ljudi mogu stati pored vas, mogu vas ispitivati o slikama. Pored mojih su se masovno fotkali i da imampolovicu fotki to bi bila dobra reklama. Recimo, u Zagrebu je bilo u knji\u017enici Dugave, tako jedan malecki prostor. Ja sam osobno bila zadovoljna. Nisam dobivala velike narud\u017ebe, uop\u0107e nije bilo prodajno. Ja sam nabila tako velike cijene tih slika tako da to nitko pametan nije ni htio kupit, ali jednostavno iz razloga \u0161to ih nisam htjela prodat u tom trenutku, a trebale su imat ne\u0161to ispod pulta da se vidi koliko \u0161to ko\u0161ta. Bilo je zanimljivo, spoj trenutnih slika, zna\u010di ovih \u0161arenila i toga svega sa nekim malim konceptom crte\u017ea. To sam sada prvi put testirala i shvatila sam \u0161to je dobro i \u0161to nije dobro. Meni je bilo osobno uspje\u0161no, ja sam bila zadovoljna.<\/p>\n

Postoji taj deo promocije, kako to ide? Koliko je to te\u0161ko ovde u Sloveniji?
\n<\/strong><\/p>\n

To je dio kojim se ja ne bavim. To je ne\u0161to \u0161to iziskuje suvi\u0161e vremena, puno nu\u0111enja vlastitog proizvoda, \u0161to meni osobno nije prirodno. To je problem tog dana\u0161njeg vremena gdje vi morate biti sve. Meni nije problem raditi s ljudima, problem mi je re\u0107i znate ja sam diplomirana slikarica ja imam odli\u010dne slike ho\u0107ete vi to kupiti. Meni je to stara\u0161an problem i zato idem preko natje\u010daja . nekima se to svidi, nekima ne. Sada sam trenutno u nekoj fazi gdje mogu, recimo da sam ok s tim. Ja imam svoje uvjete, drugi imaju svoj ukus i kada se to sve poslo\u017ei zna ispast dobro a i ne zna ispast dobro.<\/p>\n

Evo za kraj da pozovemo na\u0161e slu\u0161aoce da danas do\u0111u i pogledaju slike u tvoj atelje, od koliko sati gdje mogu da te na\u0111u?<\/em><\/strong><\/p>\n

Danas sam od dva do \u0161est, s tim da se uvijek mo\u017eemo dogovoriti u slu\u010daju da mene tamo nema mo\u017eemo se dogovoriti preko maila (natasa@atelje-misek.com) ili preko nekog kontakta uo\u0107e nije problem. Mislim da se ne\u0107ete razo\u010darati, u zna biti zanimljivo u tim radnim prostorima, i nemojte do\u0107i s predrasudama garant \u0107u vam uni\u0161titi te ideje.<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Slikarka i pesnikinja Nata\u0161a Kupljenik otvara vrata svog ateljea za javnost u okviru manifestacije Otvoreni ateljei (Odprti ateljei) u organizaciji Javnog kulturnog sklada Slovenije, 14. maja od 14h do 18h.<\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":5805,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_editorskit_title_hidden":false,"_editorskit_reading_time":0,"_editorskit_is_block_options_detached":false,"_editorskit_block_options_position":"{}","footnotes":""},"categories":[5,68,65],"tags":[],"class_list":["post-5801","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-interview","category-visuals","category-journal"],"translation":{"provider":"WPGlobus","version":"3.0.0","language":"sr","enabled_languages":["sl","sr","en"],"languages":{"sl":{"title":true,"content":true,"excerpt":true},"sr":{"title":true,"content":true,"excerpt":true},"en":{"title":true,"content":true,"excerpt":false}}},"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/5801","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=5801"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/5801\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":10092,"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/5801\/revisions\/10092"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/media\/5805"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=5801"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=5801"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=5801"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}