{"id":5646,"date":"2016-05-04T11:50:06","date_gmt":"2016-05-04T11:50:06","guid":{"rendered":"http:\/\/dkis.si\/?p=5646"},"modified":"2023-05-18T11:58:40","modified_gmt":"2023-05-18T11:58:40","slug":"ilija-durovic","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/dkis.si\/sr\/ilija-durovic\/","title":{"rendered":"Autor instrumentala \u2013 Ilija \u0110urovi\u0107"},"content":{"rendered":"

liteorijom knji\u017eevnosti na Filolo\u0161kom fakultetu u Beogradu, dva mjeseca. Od 2010. <\/span><\/p>\n

AUTOR INSTRUMENTALA<\/h3>\n

Ilija \u0110urovi\u0107 ro\u0111en je u Podgorici 1990. godine.<\/span> Zavr\u0161io je srednju muzi\u010dku \u0161kolu i studirao Op\u0161tu knji\u017eevnost sa teorijom knji\u017eevnosti na Filolo\u0161kom fakultetu u Beogradu, dva mjeseca. Od 2010. <\/span><\/p>\n

Put od \u0161kole do mog stana nije naporan, dva i po kilometra kroz parkove, preko rijeke, do kvarta pod Goricom. Prve dane u novom domu proveo sam gledaju\u0107i ljude u stanovima prekoputa. Dijeli nas uska, slijepa ulica. Tako sam otkrio da u jednoj od zgrada zavu\u010denih u hlad brda \u017eivi moja koleginica, nastavnica geografije, i njen suprug, autor instrumentala. Svakog dana nakon povratka s posla gledao sam je kako postavlja ru\u010dak na sto dok on svira u drugoj sobi, i pitao se zbog \u010dega je takva \u017eena odabrala bi\u0107e iz \u010dijih je prstiju iza\u0161ao zvu\u010dni otpad, zra\u010dni otpad mog djetinjstva.<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

Kao dje\u010dak svirao sam klavir i odlu\u010dio da zauvijek prezrem autora instrumentala, \u010dovjeka \u010dija je gitara ispljunula tonove uvodne \u0161pice jutarnjeg programa nacionalne televizije. Izme\u0111u moje \u0161este i \u0161esnaeste godine nizovi be\u017eivotnih melodija kao crvi su svakog jutra izlazili iz preglasnog televizora pokojne babe i zavla\u010dili mi se u u\u0161i, nos i usta. Svaka njegova kompozicija bila je sastavljena od lo\u0161e muzike i snimaka prirode. Pravio je kratke muzi\u010dke filmove. Kasnije, kad smo postali kom\u0161ije, kad god bih ga sreo na ulici po\u017eelio bih da ga udarim u stomak i da mu dok le\u017ei sklup\u010dan otpjevam njegovo najpoznatije djelo, ali nisam radio ni\u0161ta od toga, pognute glave prolazio sam dalje i ostatak dana provodio bore\u0107i se sa trulim melodijama \u0161to su se vukle sluhom. Pred nama je bio \u017eivot pod Goricom i morao sam da se naviknem na zvuk gitare kroz prozor. Jedina utjeha u ljetnjim mjesecima bio je pogled na koleginicu. U trenucima kad bi pro\u0161la kroz sobe vidljive sa moje terase uspijevao sam da zaboravim autora instrumentala. Sve \u010de\u0161\u0107e sam je sanjao. Ne sje\u0107am se trenutka kad sam odlu\u010dio da pravim fotografije njenog kretanja po stanu i masturbiram dok sortiram slike u foldere Kuhinja, Kupatilo, Dnevna soba. U \u0161koli nismo razgovarali. Niko od mojih kolega od mene nije \u010duo vi\u0161e od ljubaznog pozdrava na hodniku.<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

Proces fotografisanja je napredovao do dana kad se kamion za selidbe zaustavio u na\u0161oj ulici. Gledao sam kako se fotelja, prazne police za knjige i puni paketi smje\u0161taju u mrak prikolice, i shvatio da iz zgrade prekoputa odlazi nastavnica geografije i njena porodica. Iznijeli su muzi\u010dku opremu njenog mu\u017ea, a nakon sat vremena \u2013 \u0161to je ko\u0161talo trideset eura po cjenovniku od\u0161tampanom na prikolici \u2013 odvezli su se iz slijepe ulice. <\/span><\/span><\/span><\/p>\n

Na poslu sam saznao da je moja koleginica nekoliko mjeseci ranije zamolila za premje\u0161taj u seosku \u0161kolu na Skadarskom jezeru. Na opro\u0161taju u zbornici ispri\u010dala je kako je njen suprug sagradio ku\u0107u i odlu\u010dio da njihov sin odraste u prirodi. \u0106utao sam i gledao je kako se pozdravlja sa kolegama. Uzeo sam dnevnik i spustio se u podrum. Tamo me \u010dekao lo\u0161 vazduh, uni\u0161ten klavir i rulja djece ra\u0161timovanog sluha. <\/span><\/span><\/p>\n

Kod ku\u0107e sam sortirao njene slike iz jednog foldera u drugi i masturbirao. To je bio jedini na\u010din da zaboravim prazninu u zgradi prekoputa. U njihov stan uselila se nova porodica, do\u0161lo je ljeto, a ja sam i dalje poku\u0161avao u sebi da probudim bijes dovoljan za osvetu autoru instrumentala. Jedne ve\u010deri, dok sam slu\u0161ao njegovu muziku, iz ekrana televizora pogledao me poznat par o\u010diju. Kompozitor je u novom studiju razgovarao sa novinarkom Javnog servisa. Nakon idiotskog intervju krenuli su ka vratima. Dok se kadar polako \u0161irio shvatao sam da je autor instrumentala novi dom sagradio u Zabesu, malom jezerskom mjestu tridesetak kilometara od grada. <\/span><\/span><\/span><\/p>\n

Sljede\u0107eg dana bio sam u kolima, na putu ka jezeru. Veliki lokvanji i vodene \u0161ume venuli su na povr\u0161ini. Iz svakog predmeta na zemlji isijavalo je sunce. U torbi sam imao sve \u0161to je potrebno. Kad sam stigao do Vira skrenuo sam desno i popeo se do vidikovca. Na vidikovcu je bilo drvo uz liticu, kola su mogla da pri\u0111u skoro do vrha, sa \u010distine se vidjelo jezero i dio Skadra na drugoj obali. To mjesto bilo je dio plana. Poja\u010dao sam muziku, podigao prozore i spustio se kroz gu\u017evu Vira. <\/span><\/span><\/span><\/p>\n

Vozio sam kroz Zabes pored niskih, kamenih ku\u0107a, i zami\u0161ljao kako u jednoj od njih sjedi djevoj\u010dica koju uni\u0161tava \u017eivot na selu. Ta djevoj\u010dica, \u0107erka nastavnice geografije, mora\u0107e godinama da slu\u0161a meketanje koza i muziku svog oca, idiota koji \u0107e da obilazi okolne \u0161ume, prikuplja trule panjeve i granje i donosi ih ku\u0107i da od njih pravi instrumente za svoju usranu muziku. Njegova \u017eena mijesi\u0107e hljeb svakog jutra i polako otupjeti, posta\u0107e seoska doma\u0107ica i po\u010deti da mrzi vazduh i vodu. Pribli\u017eavao sam se izlasku iz Zabesa. Pomislio sam da \u0107u morati da zakucam na ne\u010dija vrata i pitam za kompozitora i novu nastavnicu, ali imao sam sre\u0107e. Na trijemu posljednje ku\u0107e sjedio je autor instrumentala, s gitarom u krilu. Pogledao sam okolo. Nikog nije bilo u dvori\u0161tu sa druge strane. Naglo sam zako\u010dio ispred kapije, navukao kapu, poravnao proreze za o\u010di i iza\u0161ao iz auta. Kompozitor me primijetio tek kad sam nogom otvorio kapiju. Polo\u017eio je gitaru na sto i podigao ruke. Ugurao sam ga u ku\u0107u. Koljenom je zaka\u010dio ivicu stolice i zacvilio, vrata kuhinje su se otvorila, ona je bila unutra. Njena \u0107erka je stajala pored nje. Po\u010dela je da pla\u010de. Majka joj je rukom prekrila usta. Kad je \u010duo pla\u010d djevoj\u010dice kompozitor je rekao da ima skupu opremu u studiju i da mogu da uzmem sve \u0161to ho\u0107u. Tra\u017eio sam mu da me odvede u podrum.<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

On je u\u0161ao prvi, njih dvoje su bili iza mene. Glavno mjesto u studiju zauzimao je \u0161areni miks-pult i ko\u017ena fotelja autora instrumentala. Gitare su visile na zidovima. Djevoj\u010dica i njena majka po\u010dele su da pla\u010du kad sam iz torbe izvukao mali bidon benzina. Pa\u017eljivo sam isprskao svaki dio studija, svaki dugmi\u0107 i kru\u017ei\u0107 miks-pulta, ko\u017enu fotelju i gitare iz njegove kolekcije, i kresnuo upalja\u010dem pri podu. Rep vatre krenuo je od mojih nogu ka zidovima. Studio je ski\u010dao. Dva glasa tiho su jecala. Pitao sam ga jesu li svi njegovi snimci u studiju. Klimnuo je glavom i obrisao suze ispod nao\u010dara. Naredio sam im da mirno iza\u0111u iz ku\u0107e i sjednu u kola, ako ne \u017eele da umru u podrumu. Majka je uzela dijete u naru\u010dje. U kolima sam im zavezao ruke i zalijepio traku preko usana. Rekao sam da \u0107u ih ubiti ako podignu glave. Autor i njegova supruga potvrdili su da \u0107e po\u0161tovati pravila. Tek tada sam skinuo kapu, o\u010distio znoj i krenuo ka izlazu iz sela.<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

Kroz Zabes smo pro\u0161li lako, kroz Vir je i\u0161lo sporije. Znao sam da gu\u017eva turista zagledanih ni u \u0161ta smanjuje mogu\u0107nost da neko pogleda u moja kola. Svi su poku\u0161avali da se provuku kroz rulju, pa sam uz umjerenu napetost uspio da nas izvu\u010dem iz Vira. Policijska kola projurila su ispred nas na raskrsnici i produ\u017eila pravo, ka moru. Pro\u0161li smo pored dvije babe u crnini na uskom putu do vidikovca. Kad smo se popeli na vrh ponovo sam stavio kapu i rekao im da podignu glave. Pod nama je bila dlakava voda jezera. Kad sam pravio plan osvete odlu\u010dio sam da autora instrumentala zave\u017eem za drvo, pustim njegovu muziku i natjeram ih da je slu\u0161aju sa mnom do svitanja. To bi bila kazna za sve \u0161to je uradio. Ali odustao sam od toga. Izvadio sam iz gepeka drva za vatru i okru\u017eio ih kamenjem. Rekao sam nastavnici da \u0107e sve biti u redu ako budu mirni i sa\u010dekaju me u kolima. Zavezao sam kompozitora za drvo, zapalio vatru i pogledao ga u o\u010di. Mumlao je ispod ljepljive trake. Potap\u0161ao sam ga po obrazu i u\u0161ao u kola. <\/span><\/span><\/span><\/p>\n

Kad sam uklju\u010dio motor iz zvu\u010dnika se izlila najavna \u0161pica jutarnjeg programa. Izbrisao sam njegov fajl i pustio sljede\u0107i. Hindemitova simfonija u B-duru eksplodirala mi je u sluhu. Pogledao sam prema vidikovcu kad smo se spustili do magistrale. Plamen se dizao iznad stabla, sunce je polako zalazilo. Netalentovani kompozitor pretvori\u0107e se u pepeo prije nego \u0161to posljednji put po\u017eeli dobro jutro svojoj zemlji. Uti\u0161ao sam muziku i pogledao njegovu porodicu. Nisu plakali. Ona je sjedila pored mene i gledala put. Djevoj\u010dica u retrovizoru izgledala je kao da poku\u0161ava da zaspi. Odlu\u010dio sam da skinem traku s usana koleginice, nje\u017eno koliko sam mogao jednom rukom u vo\u017enji.<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

Hvala ti, rekla je. <\/span><\/span><\/p>\n

Izvinite ako je \u010dupalo, odgovorio sam, nesposoban da joj ne persiram. <\/span><\/span><\/p>\n

Hvala ti \u0161to si ga ubio. <\/span><\/span><\/p>\n

Naglo sam priko\u010dio, a zatim kazaljku brzinomjera vratio na devedeset, deset vi\u0161e od dozvoljenog. <\/span><\/span><\/span><\/p>\n

Bio je najdosadniji idiot kojeg sam srela. A srela sam mnogo idiota, predajem u \u0161koli. Da ti to nisi uradio, sama bih ga ubila. Zapalila bih ga u studiju zajedno s njegovim snimcima. <\/span><\/span><\/span><\/p>\n

\u0106utao sam i slu\u0161ao sporu ekspoziciju druge teme Hindemitove simfonije, i pomislio kako su mi godine najavne \u0161pice jutarnjeg programa jo\u0161 u djetinjstvu uni\u0161tile mozak, kako sam zbog njih zavr\u0161io kao nastavnik muzi\u010dkog u osnovnoj \u0161koli, kako \u0107e posljedice spaljivanja \u010dovjeka za mene vjerovatno biti u\u017easne, ali u kosmos ne\u0107e biti pu\u0161ten vi\u0161e nijedan ton autora instrumentala, i to me \u010dinilo spokojnim. Olak\u0161avaju\u0107a okolnost bilo je i to \u0161to mi se njegova supruga zahvalila na spaljivanju.<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

Ne mora\u0161 ni\u0161ta da govori\u0161. U Podgorici \u0107emo se rastati. Slu\u010daj \u0107u prijaviti policiji, da\u0107u im pogre\u0161an opis tvog glasa, tvojih kola i tebe. <\/span><\/span><\/p>\n

Hvala vam. <\/span><\/span><\/p>\n

Hvala tebi, rekla je. <\/span><\/span><\/p>\n

Neko vrijeme smo oboje \u0107utali i slu\u0161ali muziku. Pribli\u017eavali smo se zaobilaznici Golubovaca. <\/span><\/span><\/span><\/p>\n

Vi\u0161e nikad ne\u0107emo vidjeti Golubovce. <\/span><\/span><\/p>\n

Zaobilaznica nas je spasila, rekao sam, da bih odr\u017eao razgovor. Gledala je kroz prozor sa strane. <\/span><\/span><\/span><\/p>\n

Vi\u0161e nikad ne\u0107emo morati da ih vidimo, mala i ja. Ni putokaz do tamo. Ni putokaz do Podgorice, rekla je. Poja\u010dao sam muziku za nekoliko stupnjeva. Grupa violon\u010dela sna\u017eno se probijala kroz drvene duva\u010de. Pjevu\u0161io sam ulazak u tre\u0107u temu.<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

\u0160to planirate nakon sahrane, pitao sam i shvatio da sam autora instrumentala kremirao i sprije\u010dio da bude pokopan u najdra\u017eu zemlju. <\/span><\/span><\/span><\/p>\n

Pepeo \u0107emo prosuti u lokvu ispred zgrade. Sigurna sam da bi on volio da ga bacimo s vrha Durmitora, ili da ga istresemo u Mora\u010du i pustimo do jezera. <\/span><\/span><\/span><\/p>\n

Zami\u0161ljao sam njegov pepeo kako leti sa kre\u010dnja\u010dkih vrhova ili se razvla\u010di rijekom, kako ga jedu bolesne ribe i umiru na obali. <\/span><\/span><\/span><\/p>\n

Kreten, rekla je i spustila prozor nekoliko centimetara. Du\u0161ice, smeta li ti, pitala je. <\/span><\/span><\/span><\/p>\n

Pogledao sam u retrovizor. Glava djevoj\u010dice nje\u017eno je poskakivala u ritmu rupa na putu. Mumlanjem je odgovorila odri\u010dno. Pro\u0161li smo skretanje za aerodrom i nastavili ka Podgorici. Hindemit se pribli\u017eavao drugom stavu. <\/span><\/span><\/span><\/p>\n

Odglumi\u0107u ridanje nad urnom, spasi\u0107u tebe od policije, a onda prodajem zgari\u0161te u Zabesu, uzimam pare od osiguranja i za po\u010detak idemo kod moje sestre, u Kaliforniju. Tamo mo\u017eemo da ostanemo. <\/span><\/span><\/p>\n

Bio je osiguran? <\/span><\/span><\/span><\/p>\n

Osigurao je svaku gitaru, \u010ditav studio i jebenu glavu, rekla je. <\/span><\/span><\/span><\/p>\n

Jesu li u studiju bili i njegovi filmovi, pitao sam. Uni\u0161tenje filmova bilo mi je posebno va\u017eno.<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

Ne. Njih \u0107u ja da spalim, ostali su u podrumu, u Podgorici. <\/span><\/span><\/span><\/p>\n

Ponovo je \u0107utala i gledala put. Na magistrali nije bilo nikog. Vozili smo kroz najljep\u0161u preriju u gradu. Polen Kombinata aluminijuma podizao se u posljednjim zracima sunca. Po\u017eelio sam da im poka\u017eem crvene ptice na otpadnom jezeru.<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

Ostavi nas na mostu, zva\u0107emo taksi do policije. <\/span><\/span><\/p>\n

Gdje \u0107ete onda, pitao sam. <\/span><\/span><\/p>\n

Do moje druge sestre. Tamo \u0107emo da prespavamo nekoliko dana, a onda mo\u017eemo na more, dok dobijemo vizu. To bi trebalo da ide brzo. Ipak sam ucviljena supruga nacionalnog kompozitora. A poslije odmora pravac United States of America, Kalifornija. Nikad vi\u0161e ne\u0107u vidjeti ovo govno od zemlje, rekla je. Pribli\u017eavali smo se prvim zgradama. <\/span><\/span><\/span><\/p>\n

\u0160to mala misli o svemu ovome?<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

Prvi put sam je gledao u o\u010di kroz proreze na kapi. Okrenula se i ne pitaju\u0107i za dozvolu nje\u017eno svukla djevoj\u010dici traku sa usana.<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

\u0160to ti misli\u0161, rekla je, nagnuta prema djetetu na zadnjem sjedi\u0161tu. <\/span><\/span><\/span><\/p>\n

Jupiiiiiiii, vrisnula je u svitanje.<\/span><\/span><\/span><\/p>\n

Ilija \u0110urovi\u0107 ro\u0111en je u Podgorici 1990. <\/span>godine.<\/span> Zavr\u0161io je srednju muzi\u010dku \u0161kolu i studirao Op\u0161tu knji\u017eevnost sa teorijom knji\u017eevnosti na Filolo\u0161kom fakultetu u Beogradu, dva mjeseca. Od 2010.<\/span><\/p>\n

\u00b6<\/span><\/span><\/p>\n

radi kao novinar crnogorskog dnevnika Vijesti<\/i>. Kratke pri\u010de pi\u0161e od 2005. Od 2010. objavljuje u crnogorskim i regionalnim \u010dasopisima za knji\u017eevnost, \u0161tampanim i online. Pri\u010de su mu objavljene u <\/span><\/p>\n

Ilija \u0110urovi\u0107<\/strong> (1990, Podgorica) objavio je knjigu kratkih pri\u010da Oni to tako divno rade u velikim ljubavnim romanima <\/i>u izdanju \u017dute <\/i>kornja\u010de <\/i><\/span>2<\/span>014<\/span>. godine. Kratke pri\u010de pi\u0161e od 2005. godine. Od 2010. objavljuje u crnogorskim i regionalnim \u010dasopisima za knji\u017eevnost, \u0161tampanim i online. Pri\u010de su mu objavljene u antologijama <\/span>Vranac \u2013 najbolja kratka pri\u010da<\/i><\/span> 2010 (Podgorica, 2010), <\/span>A Sea of Words <\/i><\/span>(Barselona, 2011, 2012) i <\/span>Dosta je bilo pri\u010de <\/i><\/span>(Crna Gora, Hrvatska, 2011). <\/span>Od decembra 2013. \u017eivi u Berlinu. <\/span><\/p>\n

\u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0 \u00a0<\/strong><\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Izme\u0111u moje \u0161este i \u0161esnaeste godine nizovi be\u017eivotnih melodija kao crvi su svakog jutra izlazili iz preglasnog televizora pokojne babe i zavla\u010dili mi se u u\u0161i, nos i usta. Svaka njegova kompozicija bila je sastavljena od lo\u0161e muzike i snimaka prirode. Pravio je kratke muzi\u010dke filmove. Kasnije, kad smo postali kom\u0161ije, kad god bih ga sreo na ulici po\u017eelio bih da ga udarim u stomak i da mu dok le\u017ei sklup\u010dan otpjevam njegovo najpoznatije djelo, ali nisam radio ni\u0161ta od toga, pognute glave prolazio sam dalje i ostatak dana provodio bore\u0107i se sa trulim melodijama \u0161to su se vukle sluhom. <\/p>\n","protected":false},"author":2,"featured_media":5663,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_editorskit_title_hidden":false,"_editorskit_reading_time":0,"_editorskit_is_block_options_detached":false,"_editorskit_block_options_position":"{}","footnotes":""},"categories":[213,212],"tags":[],"class_list":["post-5646","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-homo-narrans","category-prored"],"translation":{"provider":"WPGlobus","version":"3.0.0","language":"sr","enabled_languages":["sl","sr","en"],"languages":{"sl":{"title":true,"content":true,"excerpt":true},"sr":{"title":true,"content":true,"excerpt":false},"en":{"title":true,"content":true,"excerpt":false}}},"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/5646","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/users\/2"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=5646"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/5646\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":10144,"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/5646\/revisions\/10144"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/media\/5663"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=5646"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=5646"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=5646"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}