![\"\"](\"https:\/\/dkis.si\/wp-content\/uploads\/2024\/12\/nauchi-da-chitash-Zemlja-KNU-SAJT-1024x502.jpg\")
<\/figure>\n<\/div>\n\n\n- \n
- Autorica romana: Ornela Vorpsi<\/li>\n\n\n\n
- Naslov romana: „Zemlja u kojoj se nikad ne umire“<\/li>\n\n\n\n
- Izdava\u010d: \u0160trik<\/li>\n\n\n\n
- Godina izdanja: 2023.<\/li>\n\n\n\n
- Prijevod: Aleksandar Levi (talijanski)<\/li>\n<\/ul>\n\n\n\n
\u017divjeti u zemlji bez smrti<\/strong><\/p>\n\n\n\n
Lucas Legovi\u0107<\/strong><\/em><\/p>\n\n\n\n
Razmi\u0161ljanje o Albaniji kao o zemlji u kojoj nitko nikad ne umire<\/em> priziva zagonetnu i zbunjuju\u0107u sliku. \u0160to ovaj naslov implicira? Koje se stvarnosti kriju iza takve izjave? Albanija, zemlja surovih krajolika i otpornih ljudi, prostor je u kojem breme pro\u0161losti i povijesti sna\u017eno utje\u010de na sada\u0161njost. Smje\u0161tena na Balkanskom poluotoku, Albanija je pro\u0161la stolje\u0107a previranja, od otomanske vladavine do o\u0161trog komunisti\u010dkog re\u017eima i diktature Envera Hoxe, \u0161to je ostavilo duboke o\u017eiljke na njezino dru\u0161tvo. \u017divot u Albaniji mo\u017ee se \u010diniti kao poku\u0161aj izlaska iz labirinta izazova, gdje svaki zaokret otkriva jo\u0161 jedan sloj borbe. Prirodna ljepota i planinski albanski krajolik mo\u017eda oduzimaju dah, ali oni tako\u0111er mogu simbolizirati izolaciju i prepreke s kojima se suo\u010davaju stanovnici tog podneblja.<\/p>\n\n\n\n
Ornela Vorpsi, albanska spisateljica i umjetnica, stvorila je jedinstven pripovjeda\u010dki glas u svom djelu Zemlja u kojoj nitko nikad ne umire<\/em>, kojim dojmljivo istra\u017euje izgnanstva, identitete i \u017eenska iskustva u patrijarhalnom albanskom dru\u0161tvu. Iako je podrijetlom iz Albanije, Vorpsi ovu knjigu pi\u0161e na talijanskom jeziku \u010dime pridodaje slojevitosti i kompleksnosti djela: odustajanje od pisanja na materinskom jeziku simbolizira nemogu\u0107nost suo\u010davanja s pro\u0161losti na jeziku usvajanom u djetinjstvu. U svojoj bilje\u0161ci na kraju knjige naslovljenoj \u201eNa jeziku li\u0161enom djetinjstva\u201d autorica pi\u0161e kako je morala koristiti jezik li\u0161en djetinjstva kako bi se mogla suo\u010diti s vlastitom povijesti. Time je albanski predstavljen kao jezik \u0161utnje i nemogu\u0107nosti govora te je pisanje na tom jeziku predstavljeno kao suo\u010davanje s praznim papirom, dok talijanski, novousvojeni jezik migrantice, bri\u0161e jezi\u010dne barijere i omogu\u0107ava artikuliranje misli koje bi ina\u010de ostale neizgovorene. \u010cini se da strani jezik u ovom slu\u010daju ima terapeutsku ulogu \u2013 pripovjeda\u010dica pomo\u0107u njega mo\u017ee ispisati stranice osobnog dnevnika trauma vezanih uz djetinjstvo u Albaniji koje nikad ne bi mogle biti ispripovijedane na albanskom jeziku. Ovaj izbor jezika ne samo da odra\u017eava njezino osobno putovanje ve\u0107 i oboga\u0107uje tekst osje\u0107ajem raseljenosti i kulturne intersekcije.<\/p>\n\n\n\n
Za \u017eene u Albaniji tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina pro\u0161log stolje\u0107a borba je jo\u0161 dublja i kompleksnija u usporedbi s onime \u0161to pro\u017eivljavaju mu\u0161karci pod represivnim politi\u010dkim re\u017eimom. U ovom patrijarhalnom dru\u0161tvu, biti \u017eena \u010desto se \u010dini kao hodanje po \u017eici iznad ponora o\u010dekivanja i ograni\u010denja. Zrak je gust od neizgovorenih pravila, a teret tradicije te\u0161ko im le\u017ei na ramenima. Pitanje \u017eenske seksualnosti strogi je tabu koji ne smije pre\u0107i preko usana adolescentica kako ne bi bile nazivane pogrdnim imenima. U mnogim epizodama Zemlje u kojoj nitko nikad ne umire<\/em> vidljivi su jasni primjeri mizoginije te se \u017eene koje istra\u017euju vlastitu seksualnost \u010desto nazivaju kurvama<\/em>. Osim toga pripovijeda se o mu\u0161karcima koji tuku svoje \u017eene i k\u0107eri, djevoj\u010dicama i \u017eenama koje su tretirane kao seksualni objekti i jezeru u koje ska\u010du djevojke povrije\u0111ene u ljubavnim vezama pa \u010dak i one koje su ostale u drugom stanju. Sloboda je, \u010dini se, daleki san, fatamorgana koja svjetluca na horizontu njihove svakodnevice. U ovom surovom krajoliku, otpornost postaje na\u010din \u017eivota. \u017dene su u Albaniji neopjevane junakinje, podnose oluju dru\u0161tvenih normi dok pronalaze na\u010dine da potvrde svoj identitet i autonomiju. Njihove su pri\u010de urezane u tkivo nacije, pri\u010de o tihom prkosu i nepokolebljivoj hrabrosti koje govore o sposobnosti ljudskog duha da izdr\u017ei i napreduje unato\u010d nemogu\u0107im izgledima.<\/p>\n\n\n\n
Upravo su te pri\u010de uklopljene u knjizi Zemlja u kojoj nitko nikad ne umire<\/em>, gdje surov \u017eivot u Albaniji otkriva dru\u0161tvo koje se bori s naslije\u0111em komunisti\u010dke diktature i te\u0161ko\u0107ama tranzicije. Knjiga prenosi ta \u017eivotna iskustva, prikazuju\u0107i otpornost i snagu potrebnu za pre\u017eivljavanje i snala\u017eenje u svakodnevnom \u017eivotu. Razabiru\u0107i kroz slojeve te\u0161ko\u0107a s kojima se suo\u010davaju albanske \u017eene, ovaj roman daje glas njihovim individualnim i kolektivnim pri\u010dama. Na taj na\u010din poma\u017ee osvijetliti \u0161iru naraciju neispisane \u017eenske historiografije odnosno pripovijesti o pre\u017eivljavanju i otporu u zemlji gdje ostanak na \u017eivotu (naspram umiranju) postaje neupitan \u010din prkosa.<\/p>\n\n\n\n
Vra\u0107anje na pitanje sa po\u010detka \u2013 \u0160to je zemlja u kojoj se nikad ne umire?<\/em> mo\u017ee pomo\u0107i u osvjetljavanju ovog romana iz nekoliko kutaka. Prije svega, valja razumjeti da je ova fraza posve ironi\u010dna i metafori\u010dka te da se pomo\u0107u nje reflektira mra\u010dna stvarnost \u017eivota u Albaniji pod represivnim re\u017eimom, gdje je kvaliteta \u017eivota toliko degradirana da se smrt \u010dini gotovo po\u017eeljnom u usporedbi s patnjom nastavka \u017eivljenja. Ideja o zemlji u kojoj nitko nikad ne umire<\/em> tako\u0111er se mo\u017ee tuma\u010diti kao mjesto gdje su ljudi zarobljeni u vje\u010dnom stanju patnje, nesposobni pobje\u0107i od surove stvarnosti. Ona sugerira vrstu \u017eivu\u0107e smrti, gdje likovi podnose beskrajne te\u0161ko\u0107e, represiju i o\u010daj, posebno \u017eene koje se suo\u010davaju sa sustavnom opresijom i patrijarhalnim nasiljem. Ova sintagma hvata stagnaciju i bezna\u0111e koje pro\u017eimaju dru\u0161tvo prikazano u knjizi, gdje su svakodnevne borbe toliko preplavljuju\u0107e da se \u010dini kao da vrijeme stoji, a smrt, odnosno oslobo\u0111enje od boli je uskra\u0107ena. Stoga, \u201ezemlja u kojoj nitko nikad ne umire\u201c slu\u017ei kao sna\u017ena metafora za trajanje patnje i nedostatak oslobo\u0111enja ili promjene u dru\u0161tvu gdje su pojedinci, posebno \u017eene, osu\u0111eni na pre\u017eivljavanje u represivnim uvjetima bez nade za olak\u0161anje ili transformaciju.<\/p>\n\n\n\n
Vorpsi se u ovom djelu fokusira na sudbine djevoj\u010dica i \u017eena, s kojima se i sama poistovje\u0107uje, ali je pogre\u0161no gledati na ovu knjigu isklju\u010divo kao autobiografiju iako definitivno ima elemenata autofikcije. Autori\u010din je stil izrazito zavodljiv, profinjen, pun ironije i crnog humora, oboga\u0107en senzualnim pisanjem i jezikom. Tako\u0111er nije na odmet napomenuti da je djelo te\u0161ko \u017eanrovski odrediti jer le\u017ei na razme\u0111i izme\u0111u zbirke pri\u010da i romana pa se ponu\u0111ene epizode mogu promatrati kao zasebne pri\u010de ili nepovezana poglavlja.<\/p>\n\n\n\n
Pri\u010de su istovremeno zanimljive i uznemiravaju\u0107e, poput one u Dvori\u0161tu iz djetinjstva<\/em>, gdje se djevoj\u010dice igraju Romea i Tibalda, ma\u010duju\u0107i se s ljudskim kostima koje su prona\u0161le u vrtu. Kasnije saznaju da ti posmrtni ostaci, koji su im poslu\u017eili kao ma\u010devi, pripadaju strijeljanom ujaku koji je sa sedamnaest godina poku\u0161ao pobje\u0107i iz dr\u017eave. U poglavlju Bel Ami<\/em>, prikazane su majka koja se bavi prostitucijom i njezina k\u0107i Ganimete koja na le\u017ealjci u dvori\u0161tu \u010dita ljubavne romane. Me\u0111utim, problem le\u017ei u tome \u0161to autorica ni\u017ee senzaciju za senzacijom, ali povr\u0161no obra\u0111uje vrlo va\u017ene i osjetljive teme. Na primjer, tema prostitucije ovdje je obra\u0111ena plitko, bez dovoljno dubokog uvida u likove koji se bave seksualnim radom. Ti su likovi plo\u0161ni, dvodimenzionalni i gotovo svedeni na simbole, \u0161to bi se moglo re\u0107i za ve\u0107inu likova u knjizi. Ipak, seksualni rad problematiziran je u kontekstu ekonomskih i dru\u0161tvenih uvjeta \u2013 Ganimate je prisiljena prostituirati se za komadi\u0107 kruha, a na koncu pri\u010da o njoj i njezinoj majci zavr\u0161ava time \u0161to su se objesile. Dojam koji ostavlja takav na\u010din pisanja privremeno je efektivan, ali ubrzo se tro\u0161i i naraciju pretvara u kompleks doga\u0111aja koje ne povezuje dovoljno \u010dvrsta uzro\u010dno-posljedi\u010dna nit koja bi niz ovih pri\u010da mogla dr\u017eati na okupu.<\/p>\n\n\n\n
Za kraj, valja obratiti posebnu pozornost na formu ovog knji\u017eevnog djela koje je predstavljeno i objavljeno kao roman. Gledano kao roman, Zemlja u kojoj se nikad ne umire<\/em> sastavljena je od desetak poglavlja koja nose naslove vezane uz kratku naraciju koju sadr\u017ee. Ipak, nemogu\u0107e je ne primijetiti kako se iz pri\u010de u pri\u010du neprestano izmjenjuje niz likova te kako pripovjeda\u010dica nikad nije ista (u par pri\u010da \u010dak se i spominju njihova razli\u010dita imena), iako je uvijek predstavljena u \u017eenskom rodu. Takav na\u010din pisanja pro\u017eet razasutim naracijama koje vrludaju u stotinu razli\u010ditih smjerova netipi\u010dan je za \u017eanr romana, a ova bi knjiga zasigurno bolje funkcionirala kao zbirka pri\u010da. Vjerujem da u ovom slu\u010daju treba imati na umu kapitalizam i tr\u017ei\u0161te knjiga u kojima se mo\u017eda krije odgovor na \u017eanrovsko pitanje ovoga djela. Kako su romani svakako prodavaniji od zbirka pri\u010da, ponekad izdava\u010di nastoje predstaviti i zbirke pri\u010da kao roman. Ne bi me za\u010dudilo da je to slu\u010daj i s ovom knjigom koja u dovoljnoj mjeri odudara od strukture romana te vi\u0161e nalikuje zbirci isprepletenih kratkih pri\u010da, od kojih svaka doprinosi mozaiku \u017eivota u Albaniji tijekom komunisti\u010dkog re\u017eima i njegovih posljedica.<\/p>\n\n\n\n
\u010citaju\u0107i ovo djelo kao roman, osje\u0107ao sam se kao da pred sobom imam nedovoljno razra\u0111ene likove i nedovr\u0161ene pripovjedne linije nedosljedno povezane u narativnu cjelinu romana koji vrlo labavo zadr\u017eava tu \u017eanrovsku odrednicu. Ovaj modus \u010ditanja svakako je pridonio nezadovoljavaju\u0107em estetskom dojmu te toplo savjetujem \u010ditanje Zemlje u kojoj se nikad ne umire<\/em> kao zbirku pri\u010da. Mo\u017eda sagledavanjem kroz tu prizmu ovo djelo mo\u017ee ostvariti potencijal kojeg zasigurno ima iako se \u010dini da nije u potpunosti ostvaren kad ga se \u010dita kao roman.<\/p>\n\n\n\n
Ipak, vrijednost ovog djela le\u017ei u tome \u0161to uspijeva \u010ditatelja uvu\u0107i u svijet ispunjen kompleksnim emocijama i mra\u010dnim humorom, unato\u010d njegovim povremenim povr\u0161nim tretmanima osjetljivih tema. Ornela Vorpsi vje\u0161to stvara atmosferu u kojoj se isprepli\u0107u ljepota i u\u017eas, nje\u017enost i okrutnost, pru\u017eaju\u0107i nam uvid u stvarnost \u017eivota u Albaniji kroz o\u010di onih koji su najvi\u0161e pogo\u0111eni \u2013 djevoj\u010dica i \u017eena. Iako mo\u017eda ne zadire uvijek dovoljno duboko u slo\u017eene dru\u0161tvene probleme koje predstavlja, njezin sugestivan i dovitljiv stil te sposobnost da kroz kratke, ali sna\u017ene vinjete ispripovijeda upe\u010datljive pri\u010de, \u010dini ovu knjigu vrijednom \u010ditanja i analiziranja. Upravo u toj igri kontrasta, izme\u0111u rasko\u0161nog jezika i surovih stvarnosti, le\u017ei istinska snaga Zemlje u kojoj nitko nikad ne umire<\/em>.<\/p>\n\n\n\n
<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"
Na tre\u0107oj radionici pisanja knji\u017eevne kritike \u201eMlada Evropa \u010dita\u201c govorilo se o romanu Zemlja u kojoj se nikad ne umire, albanske knji\u017eevnice Ornele Vorpsi, a predava\u010dica je bila, Ivana Dra\u017ei\u0107, knji\u017eevna kriti\u010darka.<\/p>\n","protected":false},"author":10,"featured_media":12680,"comment_status":"closed","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_editorskit_title_hidden":false,"_editorskit_reading_time":0,"_editorskit_is_block_options_detached":false,"_editorskit_block_options_position":"{}","footnotes":""},"categories":[58,65],"tags":[],"class_list":["post-12679","post","type-post","status-publish","format-standard","has-post-thumbnail","hentry","category-news","category-journal"],"translation":{"provider":"WPGlobus","version":"3.0.0","language":"sr","enabled_languages":["sl","sr","en"],"languages":{"sl":{"title":true,"content":true,"excerpt":true},"sr":{"title":false,"content":false,"excerpt":false},"en":{"title":false,"content":false,"excerpt":false}}},"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/12679","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/users\/10"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=12679"}],"version-history":[{"count":5,"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/12679\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":12827,"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/12679\/revisions\/12827"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/media\/12680"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=12679"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=12679"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/dkis.si\/sr\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=12679"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}